Nakon što je 17 godina, cijeli svoj život, provela u osječkom azilu, kujica Crna ga je napustila. Nažalost, nije udomljena, nego je više nema. Iz azila su objavili kako je ovaj svijet napustila u srijedu ujutro - bila je ušuškana u svoju omiljenu dekicu, u svom domu, jer nije znala drugoga.
Ona je u azilu bila još 2007. godine, kada su članovi udruge Pobjede, koji sada vode azil, došli u tadašnji horor prostor.
- Ako za ikog mogu reći - ovo joj je bio dom, mogu za nju. Psi su dolazili i odlazili, ljudi su dolazili i odlazili, imali manje ili više hrabrosti za ostajanja. Nicale su zgrade, dvorišta, kućice, rasla drveća, rasle generacije, rasle nade... a ona...ona bez pitanja, nije imala ni kud ni kako, ona je bila tu, integrirana u povijest azila, nekoć grande zaje*** pa naposljetku skoro pa mazulja. Doživjele smo to, i ja i ona, da joj je bila fina ljudska ruka, da od dodira nije bježala, da mu je na kraju, nakon svih tih godina ipak povjerovala - priča volonterka azila..
Dodaje kako je Crna bila svjedokinja svega što se svih ovih godina radilo.
- Od ljudi koji su bili tu kad smo prvi put došli i koji su bili dušmani tim psima do dekice u koju ju je druga smjena sinoć umotala ne bi li je od zime zaštitila jer nije podnosila spavati unutra, već je mjesecima bila dementna. Ali je tek bio vrhunski. U svakom izvješću, svake azilske smjene pisalo bi koliko je Crna pojela, što je željela jesti, a što ne, dogovaralo se i mijenjalo, pripremalo joj se posebno... Čuvale smo ju kao relikviju. Zen ju je jutros čuvao, nije dao da ju odnesemo... - dodaje volonterka.
Imala je tijekom godina nekoliko pravih psećih prijatelja, a u zadnje je dane Zen postao njen najdraži čupavi kompanjon. Ona je u šetnjama uvijek gledala gdje je on. Sjajan su bili par u zadnje vrijeme: on polupokretan, a ona već dementna, kažu u šali iz azila.
- Šetnje su bile smijeh, ono kad te uspiju smuvat pa ti jedno pobjegne na cestu, drugo ode na benzinsku, prvo zaustavi promet, drugo se ponaša kao da ste se prvi put sreli, pa upadne u kantu s vodom ili dođe do ograde i ne može se sjetit na koju stranu se treba okrenuti da bi dalje pošla... Oboje, na svoj način, tvrdoglavci i neka im, njima bih oprostila sve, ja sam svaku večer išla svojoj kući, a oni su ostajali, u svojoj. Pa što ja onda imam za prigovarati... - dodaje volonterka i priznaje kako za nekim stvarima ipak žali:
- Imam milijun grižnji savjesti. što nisam više krala od dana, što klopa nije ranije bila finija, što ranije nismo to podno grijanje u Izolaciji krenule raditi, baš ga ona neće dočekati... Što nismo imale više strpljenja, što nismo bile tu samo za nju, da nas samo ona i potpuno ima. Što ih je 180 i što se trebaš podijeliti na toliko dijelova... Curice moja, nadam se da te odmah imao tko zagrliti, da je toplo, da nema ograda i da je raj. I stavi kavu, proći će samo tren i pit ćemo je opet zajedno. Voli te tvoja familija - poručili su iz azila.