Alba Zoe Gržin, Ana-Marija Bunić, Viktorija Vlašić i Ivana Gruber upoznale su se početkom ove godine u Petrinji. Tamo su nakon razornog potresa stigle kao volonterke i prijavile se u alpinističku sekciju Ninđe Krovnjače specijaliziranu za rušenje dimnjaka.
Ubrzo su kroz razgovor došle do veslanja, te se ispostavilo da se sve osim speleologinje Viktorije bave veslanjem. Viktoriju nije bilo teško nagovoriti da im se priključi i da zajedno osnuju rafting ekipu pod Kanu klubom Končar. Već na prvom treningu priključila im se Ana-Marijina prijateljica Dorotea Kosovec, s kojom je Ana-Marija već prije veslala u Rafting klubu Matis u Varaždinu. Šesta članica Zrinka Pavišić se ekipi pridružila nedavno i još uvijek je pod budnim okom trenerice i kapetanice Albe.
Alba, vi ste trenerica ekipe, od kud od svih sportova baš veslanje?
Alba: Uvijek sam htjela biti u nekom sportu, volim se baviti sportovima, a pogotovo biti vani. Sa sedam godina brat i ja smo prvi put bili u ljetnom kampu u Kanu klub Končaru gdje smo naučili veslati. Svidjelo nam se i od tada smo svake godine ljeto umjesto na moru provodili u klubu na Jarunu. Kada sam bila u sedmom razredu osnovne škole odlučila sam ozbiljno početi trenirati.
Ne tako davno ste počeli trenirati, a već ste bili na natjecanju?
Ana-Marija: Da, u ovom sastavu u kojemu smo sad bile smo ove godine na državnom natjecanju u Rastokama, a kako smo jedina ženska ekipa, bile smo van konkurencije.
Rafting se obično percipira kao rekreativni sport, kako uopće izgleda natjecanje?
Ana-Marija: Postoje tri discipline, ili točnije rečeno tri do četiri. Prva je slalom, to nam je nekako najzanimljivija disciplina u kojoj vozimo tj. veslamo čamac kroz vrata nizvodno i uzvodno. Onda imamo sprint gdje je bitno da se što brže odvesla. Tko riješi tu disciplinu onda ide na RX gdje se natječu dva rafta: tko će prvi doći na cilj, a kao i u slalomu prolazi se kroz vrata. Posljednja disciplina je spust gdje se vesla nekih 20 do 30 minuta po rijeci i na kraju se gleda prolazno vrijeme.
S čime se inače bavite u životu?
Alba: Članica sam reprezentacije Hrvatske u kanuu na divljim vodama – spust. Većinu vremena provodim na rijeci veslajući i trenirajući, ovo s raftom mi je dobra promjena da sam dio ekipe, a ne individualac. Uz sve to završavam i obrazovni program za trenericu kajakaštva.
Ana-Marija: Ja sam po struci socijalni pedagog (stari naziv defektolog), prije sam radila po školama, ali se zadnje tri godine bavim pustolovnim turizmom kao kajak vodič i rafting skiper. Što se tiče ostalih članica - Dorotea je medicinska sestra koja radi na Rebru, Viktorija se bavi organizacijom izleta za osnovno i srednjoškolce, a Ivana, koje je nedavno slomila ruku pa trenutno ne vesla, planinarski je vodič.
Kako uspijevate uskladiti privatni i poslovni život s veslanjem?
Alba: U principu je teško uskladiti sve interese koje imamo od planinarenja, penjanja, biciklizma pa još i rafting uz to. Sve bi htjele, a vremena je sve manje i manje, tu su poslovi, prijatelji, dečki. Malo je komplicirano pogotovo što nismo svi iz Zagreba. Pomaže što treninge održavamo vikendom kada većina nas ne radi, ali uz dobru volju uvijek se nađe vremena.
Koji su planovi za budućnost?
Ana-Marija: Nastaviti trenirati koliko se uspijemo uskladiti s obzirom na druge obveze i ići na sljedeća natjecanja...
