Po podacima Eurostata, građani Republike Hrvatske već godinama drže drugo mjesto u Europi po vlasništvu nad nekretninama. Naime, oko devedeset posto naših stanovnika posjeduje stan, kuću, vikendicu. Ispred nas je jedino Rumunjska, u kojoj je čak 96 posto građana “svoj na svome”. Na začelju je pak Švicarska, gdje nekretninu uživa 48,3 posto državljana. Daljnji pogled u podatke otkriva da u Hrvatskoj petina nekretnina zapravo i nije u vlasništvu građana, nego dok ih ne otplate, pod zabilješkom vjerovnika.
Uzmi kredit, kupi stan, to je hrvatski san. Riječ je ovdje o mentalitetu. Nije on dijete nekadašnjeg socijalizma ni sadašnjeg kapitalizma. Vuče korijene još iz feudalizma! Biti svoj na svome, to znači biti Hrvat. A tko nema ni komadić vlastitoga zemljišta i niti jednu ciglu, taj je promašio život. Što bi rekao zagrebački gradonačelnik Bandić, taj vjerojatno nema ni “kučeta ni mačeta”, a u narodu je poznat kao goljo. Nikad se riječ proleter ovdje nije ukorijenila nego kao pogrda.
Unajmiti u nas stan mora samo onaj tko nije uspio u životu. Ostali će ga kupiti, makar po cijenu da si upropaste život. Svatko će u nas radije plaćati ratu kredita od 6 tisuća kuna nego najam istog takvog stana od 2,5 tisuće.
Lanjsko izvješće Eurostata donosi i da 42 posto građana Hrvatske živi u prenapučenim stanovima. Gori su od nas jedino spomenuti Rumunji, Mađari, Poljaci i Bugari. Dakle, radije ćemo se stisnuti u jednoj vlastitoj, kreditom dobavljenoj sobici, nego u tri unajmljene…
Dakako, ne bismo imali toliko stanova u privatnom vlasništvu da nismo živjeli u socijalizmu i da nije bilo famozne privatizacije. Naime, kad se ona spomene, prva su asocijacija tvornice kojih su se jeftino domogli tajkuni. A društveni stanovi kojih su se jeftino domogli građani?
Bilo kako bilo, sve se u nas vrti oko nekretnina. Njima se mešetari, njih se kupuje, o njima se mašta. Tko ima bilo kakav višak para, kupit će stan i djeci, kako ne bi, kako se u nas popularno kaže, startala od nule. Mi i dalje gradimo i svi grade, premda se treba upitati za koga? Demografija otkriva neizbježno: naše se stanovništvo topi i neće se prestati topiti jer sve manje žena rađa sve manje djece. Jedino ako bi već sada žene u prosjeku počele rađati troje djece, možda bismo zadržali isti broj stanovnika…
Moja kućica, moja slobodica, životna je filozofija i našeg prosječnog političara.
Pogled u njihove imovinske kartice govori da se prosječna njihova aktivnost izvan politike svodi na kupnju nekretnina i prodaju nekretnina te podizanje kredita. Mnogi se pritom izgube i zapravo - nazaduju. Evo, primjerice, bivši premijer Zoran Milanović. Uza zaradu od 40 tisuća kuna, koliko su mjesečno prosječno primali supruga i on, obitelj je skrahirala. Nemaju niti kunu ušteđenu. A kamoli automobil! Kad je Zoran Milanović došao na vlast, supružnici su imali dva stana od po, zaokruženo, 130 četvornih metara i kreditne obveze od 290 tisuća eura.
Usto jedan novi Passat i pet tisuća eura štednje. Ali, eto, prejako su zagrizli! Sad im je ostao jedan stan i otplata kredita od 119.520 eura. Dok ga otplate, bit će u poodmaklim godinama, djeca će se razići. Što će im onda tolike puste sobe i skupe režije?
Doduše, ljepša se budućnost ne smiješi ni Milanovićevu antagonistu, Tomislavu Karamarku. Taj se sa suprugom uvalio u pet kredita, tri stana goje, ona mala poduzetnica, on političar, nikakvih pokretnina vrijednih nemaju…
Premijer Tihomir Orešković pristigao je iz zapadnog kapitalističkog raja, u kojem je dosegnuo status anđela srednje razine. Nema ni centa ili lipe kredita, ali ima stan veći nego da spojiš oba (bivša) Milanovićeva ili četiri Karamarkova. On je dakle pravi Hrvat. Među ljubiteljima nekretnina on posjeduje najvredniju. Orešković je radeći za multinacionalne farmaceutske kompanije uštedio oko dva milijuna eura plus 5,5 milijuna kuna, koliko je uložio u stančugu u središtu Zagreba, na korak od Trga bana Jelačića.
Eto, jedino za njega bi se moglo reći da je novac uložio a ne potrošio. Naime, takvih stanova možda ima napretek u Parizu, ali u Zagrebu ih je tek nekoliko tuceta, a u strogom središtu mnogo manje, pa im cijena može samo rasti!
Još ostaje Mostov čelnik Božo Petrov. On živi u realnom svijetu. Ali povlaštenom. Nema kredita, jeftino je kupio lijepu kuću pozajmicom od prijatelja. Tisuću kuna mjesečno mu vraća. Svatko bi tako htio živjeti, u svijetu u kojem nema ni kapitalizma ni socijalizma…
Dakako, premijer ovdje jedini racionalno raspolaže novcem. Kad bismo gledali samo na to kako se ophode prema vlastitom novcu, isto mu dođe je li ga za premijera dovabio Karamarko ili Milanović. Obojica neumjereno troše i da im nema supruga - bankrotirali bi.
Neumjereno troši na nekretnine i većina bivših i sadašnjih ministara. Od ovih novih, prednjače Bernardica Juretić i Oleg Butković, koji mjesečno odvajaju više od deset hiljada kuna za stambene kredite. Bernardica Juretić ne želi prodati čak ni garažu! Radije i nju uzgaja nego da smanji ratu kredita.
Pravo je pitanje znaju li naši političari što je kamatni račun? Mnogi od njih podigli su subvencionirane kredite, ali i takvi vuku lijepu kamatu. Prvi potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko otplaćuje jedan kredit uz kamatu od deset posto. U Danskoj bi ga proglasili žrtvom lihvara i pokrenuli postupak provjere njegove poslovne sposobnosti. Milanovića bi pak registrirali kao rizičnu osobu, koja kredit više ne bi mogla podići ni za kupnju štednjaka. Morao bi pohađati tečaj za upravljanje vlastitim budžetom. U Danskoj, naime, ako zatražite primjerice nenamjenski kredit, banka će vam poslati brošuru za jedan takav…
Naš budžet veći je nego lani (treba sve te stambene kredite otplaćivati), naši novi ministri isti su kao i stari, uvaljeni u kredite, dugove. Jedino je premijer iz druge galaksije, što je možda njegova jedina prednost. Štoviše, da bolje govori hrvatski, manje bismo mu vjerovali.