Znali smo svi već izvjesno vrijeme da nam šef odlazi, da se život u njemu gasi, ali nisam spreman dočekao vijest o smrti. Uzdrmalo me i plačem k‘o dijete, kroz suze se Jutarnjem iz Taškenta javio Aljoša Asanović. Vijest ga je zatekla u trenutku dok je preuzimao dužnost tehničkog direktora uzbekistanske reprezentacije (izbornik Srečko Katanec).
Otišao je najveći. Jedinstven čovjek i trener. Ćiro Blažević znao je devedesetih u reprezentaciji istrpjeti onu našu divlju i neobičnu generaciju. Imao je prirodni talent za balansiranje s različitim karakterima, za građenje odnosa među ljudima, ali i znanje kako voditi grupu do velikog rezultata. Prepoznati karakter igrača i njegov talent, tu je bio nenadmašan.
Kroz igračku karijeru i nakon nje puno puta sam vrtio film svojeg odnosa s Ćirom, i shvatio da na kraju žalim. Žalim što nismo više komunicirali, jer imali bismo sigurno jedan drugome puno toga objasniti, ali u ono doba stvari su se namjestile tako da smo se mi razumjeli i bez puno priče. Dovoljan je bio jedan značajan pogled, nema veze je li njegov ili moj, i odmah bismo shvatili što treba činiti. Kada je nogomet u pitanju, razmišljali smo na istoj frekvenciji.
Kao splitsko dijete, imao sam privilegiju kroz karijeru upoznati genijalce nogometne taktike. Tomislav Ivić i Špaco Poklepović bili su treneri koji su nogomet držali u malom prstu, ali s Ćirom je bilo drukčije. On je doktorirao na toj socijalnoj komponenti, bez koje danas više nema uspješne priče o nogometu. Ljudi su danas generalno opčinjeni Guardiolom, ali najveća razlika između Pepa i Ćire jest što prvi ima 500 milijuna eura za zidanje svojih vizija, dok ih Ćiro nije imao. Ako maknete novac na stranu, zajedničko im je što su obojica bili ispred svog vremena.