Vi ste stvarno došli. Pa, kako ste se uopće nas sjetili?! Ne mogu vjerovati. Toliko je godina prošlo... - ponavljala nam je, dok je još trljala oči od neispavanosti i umora.
Snježana Petrinčić ima posao u jednoj tvornici u kojoj radi u čak tri smjene. Bilo je oko podneva kada smo joj se pojavili pred vratima, samo nekoliko sati nakon što se vratila iz noćne smjene. Ali, na spomen-priče zbog koje smo došli, lice joj se u isti tren ozarilo.
I to toliko da izbriše svaki trag umora.
- Joj, da... bio je to dramatičan dan. Ali, ujedno i jedan od najljepših u životu, jer je moj Gabrijel došao na svijet - počinje Snježana i nudi nas kavom.
Iako joj je iznenađenje radi našega dolaska bilo dostojna zamjena jutarnje doze kofeina za razbuđivanje, ipak je mora popiti.
To je ritual.
- Mene su taj dan nešto prije 11 sati uhvatili jaki trudovi - nastavlja Snježana.
Bilo je to 8. listopada 1998. godine, a obitelj Petrinčić tada je živjela u malom mjestu Goričica u Zagrebačkoj županiji. Kad su ukućani vidjeli da se Snježana previja od bolova i da ovaj put vjerojatno nije riječ o lažnim trudovima, krsna kuma njezine prve kćeri Lucije sjela je za volan kako bi što prije krenule prema Zagrebu u bolnicu. Na porod.
Dim iz haube
- S nama su još bile i svekrva Fanika te moja dvogodišnja kći Lucija. Nešto manje od sat vremena nam je trebalo da dođemo u Zagreb, ali na križanju Bukovačke i Petrove ulice dogodilo se nešto što nisam mogla ni sanjati. Lucijina kuma odjednom je zaustavila automobil, okrenula se prema nama i u panici rekla da ne može dalje voziti, da se auto pregrijava, da joj je nešto čudno. Onda smo ugledale kako dim šiklja iz haube automobila. Bile smo izvan sebe - prisjetila se kobnog trenutka.
Tih nekoliko minuta dok je sjedila u zaustavljenom autu i ne sjeća se, kaže, najbolje. Zna samo da se držala za trbuh i napinjala od bolova, uz duboke udisaje i izdisaje. Zato je i imala zatvorene oči. Bolje, kaže, da ne vidi ništa oko sebe, jer je tako mislila da će sve brže proći.
- Poslije su mi pričale da je svekrva prvo zvala hitnu pomoć. Ali, u tom su trenutku doista sekunde bile u pitanju. Već smo gotovo bile uvjerene da ću roditi na cesti - kaže Snježana.
No, snalažljiva svekrva ugledala je jednoga gospodina na obližnjem parkingu kako ulazi u svoj automobil, pa je pohitala prema njemu i povukla ga za rukav. Rekla mu je da nemaju vremena za čekanje, da hitno moraju u bolnicu jer dijete samo što nije izletjelo van.
- Kada je čovjek čuo da rađam, i njega je bila uhvatila panika. ‘Čekaj, Zajčeva, joj, ne mogu se sjetiti gdje je Zajčeva’, zbunjeno nam je govorio. Ali, uspio nas je odvesti do bolnice Merkur. Samo mi je nekoliko puta putem ponavljao da izdržim još malo, da se nada da neću roditi baš u njegovu automobilu. Svi smo bili uplašeni i baš taj dan smo nailazili, čini mi se, na stotine zapreka. Kada smo stigli u bolnicu, lift je bio pokvaren, pa me kuma morala vući po dugačkim stepenicama. A ja tako velika i u jakim bolovima i trudovima - opisuje Snježana koja je tada imala 24 godine.
Nogomet i djevojke
Istoga trenutka kako su je polegnuli u rađaonicu, kaže, Gabrijel je izašao na svijet. U točno 11.55 sati rodio se dječačić dugačak 52 centimetra i težak 3,6 kilograma. Tako se, umjesto u pokvarenom automobilu nasred vrlo prometnog križanja, Gabrijel Petrinčić ipak u posljednji trenutak rodio u bolnici.
- Ne mogu vam opisati koji je to bio osjećaj olakšanja na kraju. Sve je, srećom, kasnije prošlo u najboljem redu, a nas su iz bolnice pustili doma nakon tri dana. Tada sam sama sebi obećala da je dosta, da nema više rađanja. Ali, dogodila se i treća trudnoća, prije pet godina na svijet je došla Lea. Odlučila sam se tada na dogovoreni porod, da izbjegnem dramatične i iznenadne situacije. Eto, zadnjih 11 godina živimo u Zagrebu, Lucija ide na Pravni fakultet, a najmlađa Lea uskoro će krenuti u školu - priča nam majka Snježana.
- A Gabrijel? - pitamo je.
- Tu je negdje u sobi. Samo malo, sada ću ga dozvati. A on vam je tinejdžer kojega sada samo zanimaju nogomet i djevojke. Nije se nikada previše zanimao za ovu priču o svome rođenju - napominje nam Snježana, dok u isto vrijeme doziva sina i među policama u spavaćoj sobi traži njegovu radosnicu u kojoj je, između ostaloga, sačuvan i članak iz Jutarnjeg lista prije 18 godina.
- Kako se rodio pet do dvanaest, tako se i ponaša čitav život. Sve radi u posljednji trenutak. Moram svaki dan paziti da na vrijeme ode u školu - kaže majka.
- Pa što ću, neću bez veze doći ranije i čekati ispred škole - odgovara na to Gabrijel, koji će za šest mjeseci postati punoljetan.
Ide u klasičnu gimnaziju, ali još nije odlučio što bi dalje upisao i što želi biti u životu. Zainteresirao se za razgovor tek kad smo mu dali ideju da bi mu ova priča mogla biti dobar početak za ulet djevojkama. U istom je trenutku izvadio mobitel iz džepa i fotografirao članak u Jutarnjem listu iz te 1998. godine kada je objavljena priča o njegovu dramatičnom rođenju.
- Treba imati dokaz - kaže.
No, to nije jedini takav slučaj u obitelji. Snježana je na kraju ipak uspjela stići do bolnice, ali njezina majka je 1973. godine sestru Dubravku rodila baš u automobilu, u kultnom “fićeku”.
- Kad su je uhvatili trudovi, krenuli su prema Zaboku u bolnicu, ali sestra je očito žurila da dođe na svijet. Rođena je nasred ceste u Donjoj Stubici - prisjetila se Snježana Petrinčić.