Vinko Brešan, jedan od najboljih i najnagrađivanijih hrvatskih redatelja boravio je ovih dana prisilno u Daruvaru, točnije u Daruvarskim toplicama. Mora proći rehabilitaciju, a "prisilan" boravak u Daruvaru pretvorio mu se u, kako nam je sam rekao, u užitak jer je, prije svega, oduševljen osobljem Daruvarskih toplica i njihovim toplim pristupom pacijentima, a također ga je oduševio i Daruvar kao grad za kojeg kaže da je jedan od najljepših malih gradova u kojem je bio, piše Mojportal.hr.
Vinko Brešan je redateljsku karijeru počeo s filmom "Kako je počeo rat na mom otoku" (1996.) koji je oborio rekorde gledanosti u hrvatskim kinima i najavio početak jedne vrlo uspješne karijere. Snimio je još filmove "Maršal" (1999.), "Svjedoci" (2003.), "Nije kraj" (2008.), "Svećenikova djeca" (2013.) i "Koja je ovo država" (2020.). Također radi i kao ravnatelj Zagreb filma, profesor na Vernu i akademiji, a povremeno i kazališne predstave te dokumentarne filmove.
Serija "Dnevnik velikog Perice" pokazala se možda i najvećim hitom domaće produkcije od hrvatske neovisnosti, a zanimljivo je da u početku uopće nije vjerovao u njezin uspjeh.
Brešan je dane u Daruvaru većim dijelom provodio u Daruvarskim toplicama, ali bi se redovito od toplica lagano na štakama spustio do centra na piće u Public caffeu u centru grada. U njegovom omiljenom daruvarskom caffeu Public smo i radili ovaj prilično opušteni intervju s izvrsno raspoloženim Brešanom.
Što vam se točno dogodilo da ste završili prvo na štakama, a onda na rehabilitaciji u Daruvarskim toplicama?
- Pao sam, imao sam težak pad i slomio bedrenu kost
Dok ste radili ili...
- Ne, dok sam bio glup.
Aha... Kako ste točno bili glupi?
- Bio sam glup jer mi se nije vraćalo po kaput pa sam odlučio u odijelu, s radnim cipelama na nogama, pretrčati 300 metara leda. To znači biti glup.
Da, to znači biti glup.
- Moj pokojni otac srećom nije živ da mi se ruga, ali je zato moja žena došla nakon operacije. Kada je ušla u bolnicu, prilšla joj je medicinska sestra koja joj rekla: "Gospođo, nemojte plakati!". A moja žena joj kaže: "Neću plakati. Ubit ću ga!"
A što će drugo žena reći nego to kad muškarac bude glup. Smeta li vam dim cigarete?
- Ma, neeee! Ako vi želite, samo dajte. Ja vam obožavam dim jer sam bio strastveni pušač.
Koliko strastveni?
- Tri kutije dnevno.
Tri?! Do toga nikad nisam došao. A kad ste počeli pušiti?
- Kada sam imao 14 godina. Nisam, naravno, s 14 godina pušio tri kutije, ali sam s 14 godina počeo i prestao sam prije šest godina s iznenađujućom velikom lakoćom.
Čestitam vam na uspjehu, drago mi je da ste se riješili tog opasnog poroka.
- Hvala vam. Kažem, iznenađujuće lagano sam prestao pušiti, nisam imao nikakve krize, nisam koristio nikakve tablete... Tada sam shvatio da je odluka samo pitanje glave. Ako vi iskreno odlučite prestati pušiti, dakle, ne ono kao ja sad više neću pušiti, a zapravo mislite nešto drugo. Ako iskreno odlučite, vi nećete poželjeti zapaliti cigaretu. Od tada nisam poželio zapaliti cigaretu.
Da, ja s lakoćom nisam pušio 2,5 godine, a onda se dogodila ona utakmica između Hrvatske i Turske pa sam starom samo rekao: "Ma, daj mi jednu..."
- Pa kako nećete pušiti kad smo u zadnjoj minuti izgubili!? To potpuno razumijem!
Pustimo ružne stvari i poroke... U Daruvaru ste već nekoliko dana, na rehabilitaciji u Daruvarskim toplicama. Kako se osjećate u ovom gradu?
- Super! Teško mi je govoriti generalno o gradu jer ga ne poznajem toliko, ali mogu reći da je izuzetno lijep, svakako je jedan od ljepših gradića u kojima sam bio. Jako dobro sam upoznao Daruvarske toplice i ono što je sjajno je što su svi ljudi koji rade u Daruvarskim toplicama nasmiješeni, pozitivni, dobre volje. Od sobarica do direktora. Ovdje u Daruvaru vlada jedna tako pozitivna energija da se osjećam kao da nisam u Hrvatskoj! Kao da sam na nekom drugom mjestu koje nema veze s Hrvatskom, ha, ha!
Dobro, ovo je jedna specifična sredina. Ovdje živi velik broj pripadnika raznih nacionalnih manjina, ali nema tenzija i napetosti...
- Nemam pojma o tome, baš ništa. Znam samo da je u Daruvarskim toplicama jedna tako pozitivna energija i to mi se baš sviđa. Jako dobro se osjećam u Daruvaru.
Biste li u Daruvaru mogli snimiti film ili dijelove nekog filma. Čini li vam se grad dobar za neku filmsku kulisu?
- Scenografski je Daruvar super. Stvarno lijep gradić! Ovaj trg koji ovdje imate... To je čudo! Čudo ljepote!
Slažem se. No, neki se povremeno znaju požaliti da je prazan.
- E, pa ti koji se bune neka dođu na njega pa će biti pun, ha, ha!
Znate ljude, vole prigovarati... Ali, evo, nema nikakvog konja na njemu. Što vi mislite o konjima i ratnicima na trgovima?
- Jedan je još prije rekao: "Ja bi maknuo sve kipove na konjima. Odmah! Jer ti na konjima, ti su krivi za smrti mnogih, ha, ha! Znači, svi koji su na konjima... Ajmo ća, vozi, skidaj, ha, ha!
Dobro, pustimo mi konje. Kažete, zadovoljni ste s tretmanom u Daruvarskim toplicama?
- Je, jesam, ali baš jesam! Ovo je drugi put da sam tu, stvarno je lijepo i veselim se dolasku u Daruvar.
Srećom, imate i društvo u Daruvarskim toplicama. Gospodin Duško Ljuština također je na rehabilitaciji u Daruvaru.
- To je bilo iznenađenje kola! Nisam uopće znao da će i on doći u Daruvarske toplice. Što je najluđe, ujutro čitam njegov intervju u Večernjaku, izađem van iz sobe i čujem njegov glas. Prvo sam pomislio da sam otišao kvragu, da sam počeo halucinirati, a onda sam shvatio da je on doista tu. Svijet je malen...
Kad ste nam već došli, moramo s vama prokomentirati veliki uspjeh serije "Dnevnik velikog Perice" koja skuplja izrazito pozitivne kritike...
- Ono što je sigurno jest da je percepcija serija jako, jako pozitivna što me je, moram priznati, i malo iznenadilo.
Zašto?
- Ne zato što mislim da je to serija koja tako nešto ne zaslužuje. Nego smo se ipak dotakli nekih svetinja kao što je, recimo, Golikov "Tko pjeva zlo ne misli", uvijek je tu percepcija malo delikatna. No, dogodila se jedna takva otvorenost publike koja mene na određeni način veseli. Veseli me zbog mene, ali me veseli i zbog glumaca koji su stvarno dali svoj maksimum.
Vi inače imate potrebu da se dirate u razne "svetinje".
- Ovo je ipak malo drugačija vrsta svetinje. Često se u svojim filmovima okrznem o neke političke svetinje, a ovo su neke emocionalne svetinje pa je to malo delikatnije. Ovo je možda prvi put da nema ništa kontroverzno nego sam iskreno želio napraviti jednu lijepu ljubavnu priču.
Pročitao sam da ste prvi put odbili scenarij za "Dnevnik velikog Perice". Što vam je bilo?
- Odbio sam, da, istina je. Rekao sam im: "Ljudi, pa ovo je put za propast!". Vidio sam taj scenarij kao divnu cestu za teški fijasko. Bio sam siguran da će nas svatko, tko se uhvati pera, pomesti i izvrijeđati, ha, ha! I mislio sam to jer sam već vidio takvih slučajeva. Ali se dogodilo nešto potpuno suprotno. Dapače, jedna vrlo pozitivna stvar i mogu samo reći - super! To je jedno veliko veselje, to je veselje za produkciju tako da tu priču možemo sa smiješkom zatvoriti.
Zar je nećete nastaviti snimati, s obzirom na veliki uspjeh?
- To ne znam, ne ovisi o meni. To ovisi o produkciji. Čitao sam jednu kritiku koja je bila izuzetno afirmativna, ali je završila otprilike: "NEMOJ RADITI NASTAVAK! NE DIRAJ VIŠE NIŠTA, OSTAVI!", ha, ha! Dakle, poruka mi je bila, ako ćeš nastaviti, možeš samo pokvariti, a ima nešto i u tome, nagledali smo se i takvih slučajeva u životu.
Vaši filmovi su prilično nagrađivani, i u Hrvatskoj i u inozemstvu, rušili su rekorde i jedan ste od naših najboljih redatelja. A opet, ne živite od filma. Kakav je to osjećaj kada radiš nešto u čemu si jako dobar, a ne možeš od toga živjeti?
- Problem je, zapravo, drugačije vrste. Naša filmska industrija nije industrija proizvođača. Ovo je jedna manufaktura gdje mi zapravo svako malo ulazimo u situaciju da radimo film. Od toga je vrlo teško živjeti jer ti honorari nisu takvi da ja mogu pokriti četiri godine života. S jedne strane radim kao ravnatelj Zagreb filma, s druge strane sam profesor na Vernu i na Akademiji tako da se ja profesionalno time bavim, a film je nešto s čim se povremenom bavim.
Ali bi htjeli da se najviše bavite s filmom?
- Bilo bi divno, bio bih najsretniji, ali to je tako. Radim i u kazalištu, sada nešto manje, ali teoretski bih mogao godinu, u kojoj ne radim film, pokriti s tri-četiri predstave. Ali to je teško, konkurencija je velika. Nemamo mi tu vrstu produkcije.
Šteta s obzirom koliko nagrada pokupite kada snimite film.
- Ha, nema to veze s nagradama... Osim ako su novčane, ha, ha, onda ima.
Koliko je teško naše filmove distribuirati izvan regije?
- "Svećenikova djeca" su prodana u 40 zemalja, a ja nemam lipe od toga, ha, ha!
Pa kako to da nemate ni lipe od toga?
- Pa jednostavno, to je takav ugovor i ja sam svoja autorska prava prodao svom producentu i on s tim dalje igra. A on je ta autorska prava prebacio na jednog francuskog distributera koji je imao sjajnu prodaju i ostvario je lijep uspjeh sa "Svećenikovom djecom".
Ja bih to nazvao lošim ugovorom, ha, ha!
- Niiijeeeeee. Standardno je to.
Nekako mi se sviđa standard po kojem čovjek ne dobije ni lipe za nešto dobro što je stvorio.
- Nisam ja u toj poziciji da tražim postotke. Ali se film ozbiljno distribuirao u 40 zemalja i to je sjajan uspjeh, kaže Brešan za Mojportal.hr.
Uglavnom ste iza kamere, ali volite cameo uloge, koristili ste ih i u svojim filmovima, ali su vas koristili i drugi redatelji. U tim ulogama ste u pravilu ili policajac ili udbaš? Kako to?
- Da, da, da... To me moje kolege zovu da predstavljam represivni sustav.
Morala bi biti neka mala priča iza toga, zar ne?
- Vjerojatno me tako vide, ha,.ha! Prva uloga koju sam odigrao bila je 1987. godine kada sam bio asistent u filmu "Donator" Veljka Bulajića. Tamo sam odigrao agenta Gestapoa. Tako da sam već u samom startu počeo s teškim represivnim aparatom. Onda sam bio policajac, pa sam bio vojni policajac, a jedanput me Lukas Nola zvao da glumim ginekologa, ali to je na kraju izbacio iz scenarija tako da ginekologa nikad nisam odigrao.
Biste li htjeli nekad odigrati neku jaču i veću ulogu?
- Nemam ja tu ambiciju. Volim više iz štosa, zafrkancije odigrati neku malu ulogu. Mene kolege znaju zvati zbog neke uloge od dvije rečenice. Naime, traže čovjeka od 40-50 godina i onda im je glupo zvati nekog glumca zbog dvije rečenice pa radije zovu mene jer meni nije ispod časti, a ako su oni zadovoljni sa mnom, ja sam još sretniji!
Dobro, u Daruvaru ste drugi put, oba puta ste došli "prisilno", zbog rehabilitacije u Daruvarskim toplicama. Biste li došli onako, kao civil sa suprugom odmarati nekih sedam dana?
- Bih! I to odmah! To me ne bi bio nikakav problem, dapače.
Onda bismo vas mogli upoznati i s ovdašnjom češkom manjinom pa bi se možda mogla snimiti hrvatsko-češka koprodukcija. To bi sigurno bilo zabavno.
- Sad sigurno nećemo ništa dogovoriti jer sutra putujem, ali mi je doktorica propisala da moram doći jedan put godišnje u Daruvar na rehabilitaciju tako da ostavljamo otvorenom mogućnost da dogovorimo i snimanje filma u Daruvaru. Bit ću tu sedam do deset dana i lako se možemo dogovoriti.