Neki će vam reći da se ljudi nikad ne mijenjaju, no nedavna znanstvena istraživanja to opovrgavaju. Osobnost nekog čovjeka može se kroz neko vrijeme promijeniti prirodno ili to može biti rezultat namjernog nastojanja. Također, kako se čini, osobnost se može promijeniti kolektivno zahvaljujući nekoj globalnoj zdravstvenoj krizi, piše portal Vice.
Novo istraživanje objavljeno u PLOS One pokazalo je da su odrasli ljudi u Americi doživjeli promjene svoje osobnosti uslijed Covid-19 pandemije. Promjene su male, ali ekvivalentne promjenama za koje je inače potrebno oko deset godina - samo što se sada sve dogodilo u samo dvije godine.
Istraživači su u sklopu studije Understanding America (Razumjeti Ameriku, prev.) analizirali podatke za oko 7,109 odraslih osoba starih između 18 i 109 godina. Sudionici istraživanja su bili podvrgnuti testovima kojima se određuje naširoko prihvaćeni model osobnosti od pet faktora - neuroticizam (upravljanje stresom), ekstraverzija (povezanost s drugim ljudima), otvorenost (kreativno razmišljanje), ugodnost (povjerenje u druge ljude) i savjesnost (discipliniranost i odgovornost). Znanstvenici su analizirali podatke prije pandemije, rano tijekom pandemije (od ožujka do prosinca 2020.) i kasnije tijekom pandemije (od siječnja 2021. do veljače 2022.).
U posljednjem dijelu studije, znanstvenici su ustanovili pad ekstraverzije, otvorenosti, ugodnosti i savjesnosti ispitanika - što su karakteristike osobnosti koje ljudima pomažu da se snađu u društvenim situacijama, vjeruju drugim ljudima i reagiraju odgovorno. Tim su promjenama bile najsklonije mlađe odrasle osobe koje su također pokazale povećanje neuroticizma kasnije tijekom pandemije.
‘Mlađe odrasle osobe su postale ćudljivije i sklonije stresu, manje suradljive i povjerljive, kao i manje suzdržane i odgovorne‘, kazali su autori studije.
Studija je samo bilježila promjene osobnosti, no nije objasnila što ih je uzrokovalo. No znanstvenici su ponudili neka objašnjenja.
Nisu se svi mijenjali na isti način
Na primjer, kazali su kako su životi mladih odraslih osoba bili značajnije poremećeni mjerama i zatvaranjima tijekom pandemije nego životi nekih drugih dobnih skupina, jer su tijekom pandemije neke stvari koje normalno rade bile promijenjene u značajnoj mjeri (poput odlaska na nastavu, na posao ili na druženje).
No iako je većina ljudi diljem svijeta iskusila slična ograničenja tijekom pandemije, ne misle svi da su se promijenili na isti način.
‘Bila sam prisiljena naučiti kako biti sama‘, kaže Cara Paguio (27) iz Manile na Filipinima o svojem iskustvu pandemije.
Tijekom pandemije se iselila iz roditeljskog doma i uselila u vlastiti stan, našla posao i udomila mačku. Kaže kako joj je to pomoglo da postane savjesnija - što je u suprotnosti s rezultatima studije - te više introvertirana - što je u skladu sa studijom.
Gdje god ljudi živjeli, tijekom ‘lockdowna‘ su provodili više vremena kod kuće, što možda objašnjava pad ekstraverzije. Naime, teško je biti otvoren prema ljudima kad moraš biti zatvoren u kući.
‘Ulijenio sam se u pogledu društvenih aktivnosti‘, kaže Jason (35) iz Hong Konga. On smatra da je do promjene došlo dijelom i zbog toga što je tijekom pandemije bio više zabavljen svojim poslom pa je imao manje energije za druge stvari. To što živi u Hong Kongu, gdje su neke stvari poput izlaženja još uvijek teške, također igra ulogu.
Promjene u njegovoj osobnosti, kaže, možda su i uobičajena posljedica odrastanja, iako malo ubrzana zbog pandemije.
Carrie Nakpil (27) iz Manile, kaže da je postala izbirljivija u vezi toga s kime izlazi. Baš kao i Jason, kaže da bi se to ionako dogodilo, no možda ne tako brzo da nije bilo pandemije.
‘Mislim da bi se to dogodilo čak i bez pandemije. Kad ti se s godinama život uspori, pronađeš uži krug ljudi s kojima voliš provoditi vrijeme. Mislim da je to neizbježno, no pandemija je taj proces ubrzala. Ovako nešto bi mi se dogodilo kasnije da pandemija nije zaustavila vrijeme na dvije godine.‘
Paguio se ne slaže i kaže kako se promjene njezine osobnosti ne bi dogodile da nije bilo pandemije.
‘Da sam nastavila po starom, s uobičajenim druženjima i svime time, ne bih se imala potrebe mijenjati. Prihvatila sam samu sebe onakvom kakva jesam. No ‘lockdown‘ mi je dao šansu da sve pauziram i odlučim jesam li doista onakva osoba kakva želim biti.‘
‘Razvoj prema zrelosti‘
No samo zato što su tijekom pandemije neki ljudi imali više vremena za razmišljanje, ne znači da su se nužno i trebali promijeniti. Pandemija je možda samo ljude učinila svjesnijima toga kakvi zapravo jesu.
‘Jednako sam ekstrovertiran, no sada više razmišljam o svojim interakcijama s drugim ljudima. Same aktivnosti nisu drugačije, no drugačije ih obavljam‘, kaže Claudio Lopa (27) iz Manile. ‘Kao da tijekom druženja više razmišljam. Primjećujem i one male mikro-emocije i prilagođavam im se.‘
Lopa smatra da bi to mogao biti normalan napredak njegovih navika samoprocjene i komunikacijskih vještina, no također ubrzanih zbog pandemije.
On smatra da inače ne bi toliko vremena proveo sâm razvijajući svoje navike. To je sukladno nalazima drugih studija koje su ustanovile da se osobnosti mijenjaju polako kroz duži vremenski period i obično nabolje.
Na primjer, neuroticizam se općenito smanjuje s vremenom, dok ugodnost i savjesnost rastu. Jedan od autora ove studije tu putanju naziva ‘razvojem prema zrelosti‘. No studija je kod mlađih odraslih osoba ustanovila promjenu te putanje - oni su sada skloniji neuroticizmu i smanjenju ugodnosti i savjesnosti.
To što su se ti elementi osobnosti pogoršali tijekom pandemije, dovodi do pitanja hoće li se promjene preokrenuti sad kad su restriktivne mjere uglavnom ukinute.
Ranije tijekom pandemije, istraživači su kod ispitanika zabilježili mali pad neuroticizma u usporedbi sa stanjem prije pandemije. No taj se pad kasnije preokrenuo. Istraživači će, kažu, nastaviti pratiti ispitanike kako bi ustanovili jesu li promjene njihove osobnosti privremene ili trajne.
Nakpil kaže kako će vjerojatno nastaviti pažljivije birati s kime provodi vrijeme, čak i sada kad se opet može družiti s većim brojem ljudi, čime nagovještava da su promjene njezine osobnosti možda trajne. Jason kaže kako će se morati odseliti iz Hong Konga kako bi ponovno uživao u izlaženju, čime sugerira da će se promjene koje je iskusio tijekom pandemije vratiti na staro ako promijeni okolinu.
Jedno od ograničenja ove studije je to što nema kontrolne grupe. Znanstvenici ne mogu usporediti sudionike istraživanja s ljudima koji nisu prošli kroz pandemiju jer onih ljudi koji nisu, na jedan ili drugi način, iskusili pandemiju - nema.
To znači da ljude kakvi su sada, možemo usporediti samo s onim kakvi su bili prije, a neki, poput Paguio, sretni su s time kakvi su ispali.
‘Sama se sebi više sviđam sada nego prije pandemije, pa stoga ne vidim razloga da se trudim opet biti ona stara‘, kaže.