Prizori kakve danas snimaju novinari, prije koju godinu nije mogao snimiti niti Steven Spielberg. Ili: slike ratnog užasa kakve smo u najbližoj prošlosti gledali isključivo u visokobudžetnim igranim filmovima, danas se dnevno gomilaju na internetskim servisima u produkciji amaterskoj.
Potražite, primjerice, na Youtubeu, snimke sirijskoga grada Aleppa, nekad s više od dva milijuna stanovnika, načinjene s dronova. Hektari stambenih četvrti od betona, plavo nebo, siv beton i deseci gljiva od dima što se upravo rastvaraju pod vama. Subjektivno oko kamere, upravo takvim se doima, fokusira tenkove iz čijih cijevi suklja vatra, prelijeće pješake u uniformama koji čak nervozno pucaju u njega, zapravo gotovo začuđeni… Cijeli jedan grad ogroman je filmski set. Nikakva kompjuterska animacija ne može se mjeriti s razmjerima užasa što je bilježi jedna jedina kamera leteća. Rat u Siriji danas je na dlanu svakoga korisnika interneta u mjeri u kojoj nije bio dostupan niti generalima prije možda samo desetljeće.
Uza snimke iz zraka novinarske, tu su i snimke s borbenih letjelica bez posade ili s posadom, uglavnom američkih i ruskih, koje su postale toliko visoke razlučivosti da zorno prenose svaki detalj umiranja koje njihove bombe siju na tlu.
Još je Nikola Tesla, godine 1915., pisao o bitkama bespilotnih letjelica. Razvijale su se već u Prvom, a pogotovo u Drugome svjetskom ratu (Amerikanci, Nijemci). Za rata u Vijetnamu, šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, već su se udomaćile. Od otprilike početka drugoga desetljeća ovoga stoljeća američka vojska ih koristi masovno za borbu: nekima upravlja s drugoga kontinenta (primjerice, Predatorima, veličinom i oblikom nalik zrakoplovima), a neki su u rukama običnog pješadinca na terenu. Primjerice, Switchblade. Njega može vojnik lako spakirati u ruksak, zauzeti poziciju, sklopiti spravu i podići je prema neprijateljskoj poziciji. Dronu označi cilj, a potom hrabra napravica samostalno juriša na živu neprijateljsku silu.
Gotovo većina izuma tehničkih vojnoga su podrijetla, od eto mikrovalne pećnice do bespilotne letjelice. Danas ih ima minijaturnih poput kukaca i golemih poput aviona. U najskorijoj budućnosti na bojištima će se pojaviti leteće mini-ubojice, veličine kopca, ili još manje, veličine bumbara, koje će samostalno ulijetati u zatvorene prostore i progoniti neprijateljske vojnike. Uskoro će dakle dron, kao u noćnoj mori, slijediti vas kuda god krenete i zatim vas usmrtiti.
Zapravo, jedini je razlog što u sljedećih deset godina strojevi (osobito leteći) neće istisnuti vojnike jest njihova - cijena. Naime, život jednog vojnika danas je još, čak i za Amerikance, odviše jeftin u odnosu na strojeve.
Što će se pak događati s dronovima u mirnodopskoj funkciji? Već nekoliko posljednjih godina pojedine velike trgovačke kompanije, primjerice Amazon, najavljuju da će prodajne artikle masovno distribuirati zrakom. Zašto ne?
Prije koje desetljeće pisci znanstvene fantastike zamišljali su naše gradove preplavljene letećim automobilima. Nitko se nije dosjetio da će biti premreženi letjelicama bez ljudi. Danas je to već stvarnost. Kojoj se i sami možete priključiti.
Bespilotnu letjelicu možete kupiti već za četiristo kuna. Doduše, možda neće poletjeti više od stotinu metara i neće se održati u zraku dulje od deset minuta, ali ako okačite na nju kamericu, već ste spremni, primjerice, da sebi ispunite dječački san i poletite iznad vlastitoga kvarta kao Supermen. Pogledom barem.
Skuplja bespilotna letjelica stoji oko tisuću eura i već s pomoću nje možete prenijeti recimo kućnog ljubimca iz jednog u drugi grad…
Dakako, upotreba bespilotne letjelice u nas se zakonski tretira kao upotreba bilo kojeg drugo letećeg vozila. Dakle, da biste poletjeli, morate ispuniti niz uvjeta i, na koncu, za svaki let imati odobrenje. Takav je zakon u praksi neodrživ. Ne može se provoditi. Dakako, opasnost od zloupotrebe nije malena. Što ako teroristi umjesto automobila-bombi stanu rabiti dronove-bombe? Kako spriječiti takav teroristički napad? Dronom se mogu prenijeti ne samo eksplozivne, nego i zarazne bolesti… Osim terorista, prikladni su i za kriminalce. Čemu drogu švercati kopnom, ako je možete prenijeti zrakom. Kave granice, kakvi bakrači!
No, ako ga rabimo i u najboljoj namjeri, dron predstavlja opasnost: uvijek vam može pasti na glavu ili udariti u prozor. Naime, većina današnjih modela koji se prodaju građanima ima ugrađenu GPS navigaciju. Ako izgubite kontakt s letjelicom, ona će se sama početi vraćati k vama, ali najkraćim putem. Ako dakle “potone” iza zgrade, zabit će se u nju vraćajući se, budući da joj stoji na automatski programiranoj putanji.
Dronovi se mogu lako sudariti u zraku. Osobito ako će im broj rasti. No, posrijedi su tek sitnice. Tehnička rješenja toliko brzo naviru, da će u najbližoj budućnosti dronovi imati gotovo samostalan nadzor nad svojom putanjom: sami će izbjegavati sudare, mjeriti opasnosti, prilagođavati se vremenskim uvjetima: vjetru, kiši…
Postajemo, dakle, rekao bih to tako, digitalizirani u trećoj dimenziji. Pitanje je pak hoće li takav razvoj tehnike pridonijeti našoj mobilnosti ili našoj statičnosti. Hoće li, dakle, u skorijoj budućnosti, dronovi putovati češće nego ljudi? Možda će direktori multinacionalnih kompanija posjećivati svoje podružnice tek pomoću drona. Uzme lijepo direktor mobitel u ruke pa lansira svoga “goluba” u vaš ured direktno…
S druge strane, i vi ćete drona za utrku imati. A tek privatni detektivi. Zamislite, ona s ljubavnikom u hotelskoj sobi na sedmom katu, kad li začuju zujanje nalik komarčevu. A političari? Pa njima će dron stajati na noćnom ormariću. Prije nego što iziđu iz kuće, prvo će njega slati u izvidnicu…
Nebo nad nama više gotovo nikad neće biti pusto. Jer ako lete danju, zašto ne bi dronovi letjeli i noću. I samo je pitanje vremena kad će put oko svijeta dronom postati sportska disciplina, nešto poput nebeskog relija Paris-Dakar.