Zašto smo često nemilosrdniji prema sebi, nego prema drugima?
Jeste li se kada upitali ovakvo pitanje? Jeste li zamijetili da sebe tretirate grublje nego što biste tretirali nekog drugog?
Primjerice, možda svoju djecu pospremite dovoljno rano na spavanje, ali vi zatim kasno legnete i nedovoljno se naspavate. Možda ćete izaći u susret prijateljici i naći se s njome, bez obzira na to što ste u to vrijeme bili planirali nešto učiniti za sebe. Možda se pobrinete da vaši roditelji uvijek imaju dovoljno zdrave hrane u kući, a za sebe ju ponekad zaboravite kupiti. Ili je možda je nečija tuđa hitnoća na poslu dovoljna da zbog nje preskočite svoju pauzu za ručak. Možda...
Ako ste se u nečemu od ovoga prepoznali, niste jedini. Grubost prema sebi je dosta raširena pojava (iako se u mlađim generacijama već puno manje ispoljava). Primjećujem ju kod mnogih ljudi koje poznajem, ali i kod sebe.
Primjerice, neki dan mi se požalila prijateljica: „Kad mi neka osoba ili institucija zada rok, ja to uvijek ispoštujem i napravim na vrijeme. Ali kad ja sebi zadam rok da ću napraviti nešto što mi je bitno, onda to najčešće preskočim, gotovo da ignoriram!“ - nije joj bilo jasno zašto sebi čini ono što nikad drugima ne bi napravila.
Poštujemo druge više nego sebe
Ja se pak sjećam vremena kad sam imala projektni ured. Svi moji zaposlenici radili su točno od 9 do 17 h. Nikada nismo radili subotom ili nedjeljom. Bilo mi je važno da poštujem njihovo vrijeme i da imaju popodneva i vikende za obitelj i prijatelje. A ja sam istovremeno ostajala u uredu do kasna, ponekad i do iza ponoći, ponekad odlazila u ured i vikendom. Jer, projekti su trebali biti završeni u roku. I to je bilo važnije od mog slobodnog vremena.
Događaju li se slične situacije i vama? Da poštujete druge više nego sebe? Da se tretirate pomalo maćehinski? Gotovo kao da sebi kažete: „Lako za mene, nisam JA bitna.“ Zašto do toga dolazi?
Dolazi zbog načina na koji su nas od malena učili odgovornosti. Da redovito idemo u školu, učimo i pišemo zadaće. Da se pojavimo točno na terminima slobodnih aktivnosti. Da održimo svoja obećanja. Da pomažemo slabijima i starima. Da dajemo sve od sebe kako bismo zadatke koje smo dobili izvršili najbolje što možemo.
Prema onome kako su nas učili, mi smo izrasli u odgovorne osobe - u one na koje se može računati, koje su spremne pomagati i davati i u koje će se uvijek jako potruditi. Usvojili smo sve što su nas učili.
No problem je u tome što nas nitko nije poučavao o temi ‘odgovornost prema sebi‘. O tome koliko je važno svoje zdravlje staviti u prvi plan. Koliko je bitno održati obećanja koja sami sebi dajemo. O tome da sebi ne smijemo biti ‘zadnja rupa na svirali‘, nakon što su svi ‘važniji‘ zadaci obavljeni. Nitko nas u tim vještinama nije izvježbavao pa ćemo sve te stvari morati nekako sami naučiti!
I zato od sada, kad god činite nešto za druge, zastanite i upitajte se:“Činim li ovo isto i za sebe?“ I onda nađite način kako da i sebe tako počnete tretirati.
Ovo mi je pitanje palo na pamet nedavno dok sam čuvala unučicu. Kad god ju čuvam, satima sam posvećena isključivo njoj, nepodijeljene pažnje. Ona to treba i zaslužuje i to je zaista važno. I onda mi je sinulo:“Posvećujem li ikada takvu potpunu i nepodijeljenu ljubav i pažnju sebi, svojim željama i potrebama?“ Odgovor je na žalost bio jedno jasno:„Ne.“
Želim vjerovati da će ona jednog dana na to pitanje moći dati odgovor: Da. I važno je da joj ja to pokazujem vlastitim primjerom.
Zapravo, u svemu ovome je zanimljiva spoznaja da sebe, da bismo bili zdravi i sretni, uopće ne moramo tretirati na neki poseban način! Jednostavna je formula u tome da si samo trebamo davati jednaku pažnju i poštovanje koje dajemo drugim ljudima oko sebe.
Sanjine radionice i savjetovanja uvijek možete pronaći OVDJE.