U ranim sam srednjim godinama, djeca su dobra, uspjeli smo izbjeći sva zla ovoga vremena, ali ni jedno od njih nije našlo u životu ono što je možda zaslužilo – obitelj, djecu. Znam da me muž voli, ali ima porok, voli iznad svega društvo, a tada i čašu. Kad god je imao poslovni ručak ili neki sastanak, strahovala sam jer je to poslije završilo uvijek jednako: pićem. Satima sam strepila, bilo me sram pred drugima. Ostao je, osim toga, bez posla, čovjek koji je prošao pola svijeta i vodio velike poslove, sad je sve to presahnulo. Ali, ručkovi i sastanci s prijateljima traju poput aveti, kad se ne može raditi, prebiru se uspomene i opet sve završava čašom. Još je u najboljim godinama, a ne zna što da sam sa sobom počne… Inače je bio dobar muž i brižan otac, gotovo da nitko ne zna za te drame u našoj kući. Na rubu sam očaja. Osjećam se prevarenom. Sin je pobjegao iz te atmosfere i stanuje u posebnom stanu, a kći zdvaja u našem jer nema mira, a radi posao za koji je potrebna koncentracija. I oni su zbog te situacije nervozni, pa ponekad izgube živce i zaborave na pažnju prema meni… a bila sam, i jesam, dobra majka i prijatelj. Ako se tome dodaju moje godine i teškoće koje iz njih proizlaze, pokušajte zamisliti moj život. Kad sve stavim na hrpu, ne znam hoću li izdržati tu silu koja me vuče da napravim kraj toj muci. Strah me kad o tome razmišljam… ne bojim se, a čini mi se da nitko ne bi ni primijetio da sam otišla… Kad bi barem bilo bolje
Jeste li razmišljali što jedna čaša može učiniti? A kad se iz nje prelije vino na čisti bijeli stolnjak našeg života, sve postaje ružno, prljavo, gadno i beznadno. Kao vaša situacija koja vam nalikuje na katastrofu. Pa ipak, to se događa i ne može se zbog toga razmišljati da je došao kraj svijeta: ruši se život, hvata nas za grlo, ali ipak moramo disati da bismo živjeli. Zajednički život, ma kako skladan bio, pun je trnja, kad nam je dobro, doživljavamo ga kao bokor cvijeća, pa ipak se ubodemo na njegovoj ljepoti. I najbolji život pun je sitnih ili velikih tragedija, pa ipak ga živimo, ma kako da ga živimo. Vi ste trenutačno u krizi i mislite da će se vaš život raspasti u komadiće, ali on postoji. Sutra će biti bolje kad mu dadete podršku i ako ga ne gledate kao smrt… Ima i gorih stvari od, slikovito rečeno, čaše vina, ima i vječnog mira iz kojega se poput sna ne budi, a kojega si vi, u vašem očaju, priželjkujete. Ali, život je jači, on je kao ljubav, sav razum je protiv njega, a sav zdrav instinkt za njega. Zato pokrenite svoj instinkt, iščeprkajte ga iz sebe i živite dalje, jer kakvog bi imalo smisla napustiti ga zbog stvari koje nisu sudbonosne, ali jesu rješive? Izdržite “silu koja vas vuče da napravite kraj svojoj muci”, jer sve što se događa u vašoj kući i vašem životu privremeno je i izlječivo. Vjerujte da može biti bolje nego što vam se čini. Zato se strpite, kako će kriza splašnjavati, tako će se situacija smirivati. I pustite mu tu jednu čašu neka u njoj utopi svoj jad, jer i on možda misli, u trenucima očaja, kako nitko ne bi ni primijetio da je otišao… Kako bi onda izgledala vaša lijepa, ljupka kuća?