Sauna, “prostorija obložena drvom u kojoj se zagrijavanjem do visokih temperatura oslobađa vodena para i izaziva znojenje tijela u svrhu njege, relaksacije, prevencije i rehabilitacije [finska sauna; švedska sauna]; parna kupelj”, kako je definira Hrvatski jezični portal, može po sudbini biti uspoređena s Amerikom. Na taj kontinent prvo su stigli doseljenici iz Azije, dugo za njima svratili su i Vikinzi, a mi sveudilj učimo da ju je otkrio Kolumbo, jer ju je tek tada našla i naša civilizacija.
Sličan tretman tijelu, ali kudikamo luksuznije, pružali su još Rimljani u svojim termama, koje su nudile kalidarij, tepidarij i frigidarij (parnu, mlaku, pa ledenu kupelj), imajući i higijensku i socijalnu ulogu. Od ruševina kalidarija Dioklecijanovih termi u Rimu Michelangelo je napravio jednu od većih crkava, dok je heksedra tih termi danas golemi Trg Republike.
Još jednom su slične kupelji naišle u nas kad je islam donio hamam, čudnovat i nepotreban onima koji se nisu ni prali.
Termalni tretman koji sauna nudi u džepnom formatu vratio se u modu tek kada je ta kupelj postala statusni simbol, a zatim i poligon za nove tehnologije (otkad pored konvencionalnih postoje i infracrvene saune).
Riječi “sauna” (finski) i “sona” (estonski) imaju izvor u starofinskoj riječi “*savn’a” (najvjerojatnije: “izba”; srodna laponska riječ “suovdnji” znači jamu u snijegu kakvu kopaju fazani). U usporedbi s termama…