Dramaturg i kazališni kritičar Hrvoje Ivanković započeo je promociju kako je sam istaknuo – posvećenu Ivici Vidoviću, jednom od naših najvećih i sasvim sigurno najosobenijih i najposebnijih dramskih umjetnika. Ivanković je izjavio o monografiji: Moram istaknuti da je Gordana bila dovoljno talentirana, koncentrirana i fokusirana kao urednica, priređivačica, ali kao i autorica velikog dijela tekstova u ovoj knjizi. Bila je dovoljno tvrdoglava, uporna, dovoljno ponesena i zaljubljena da uspije napraviti jednu knjigu koja, po mojem mišljenju, spada u jednu od najboljih monografija koje su ikada posvećene nekom od naših dramskih umjetnika.
O svom sedmogodišnjem radu na knjizi, između ostalog, Gordana Gadžić je istaknula: Osjećala sam da je Ivičina ostavština važna i da ju treba sačuvati od propadanja te da je to prije svega važno za našu obitelj, a onda (možda) i za društvo i kulturnu scenu u Hrvatskoj. Jako sam brzo shvatila da za Ivicu ne želim klasičnu monografiju – posebnost Ivičinog umjetničkog puta, vodila je ka drugačijoj monografiji, ali ja nisam znala kakva točno ona treba biti – prepustila sam se da me vodi njegova priča, ne znajući gdje de me dovesti.
Raskošnu monografiju “Hod po rubu, s Ivicom” komentirali su, kao i umjetnički put Ivice Vidovića, i akademik Boris Senker, filmski i kazališni kritičar Tomislav Kurelec te dramski pisac Davor Špišić. Književnik Miljenko Jergović, autor sjajnog predgovora monografije, na promociji je bio veliko finale izlaganja: Ovo je vrlo rječit, kriptičan i zanimljiv naslov monografije kojim je zapravo izrečeno mnogo toga što je u knjizi važno - “Hod po rubu, s Ivicom”. Riječ rub i riječ ivica ako se piše malim slovom su u našem hrvatskom jeziku sinonimi s tim da je riječ ivica ona zabranjena riječ koja se od određenog trenutka naše povijesti nije smjela koristiti, koja je naprosto postala nepristojna i s kojom se jezik sveo na samo jednu poželjnu riječ – rub. Međutim, u naslovu se nalaze obje riječi. Rub je postao Ivica i na kraju krajeva zbog toga što on svoju životnu ljubav i svoju životnu misiju nije konkretizirao na politički korektan način. I kada danas izgovaramo kako je Ivica Vidović bio veliki hrvatski glumac, mi zapravo govorimo nešto što se sukobljava s onim što leži na našoj savjesti , jer kako je Ivica Vidović danas veliki hrvatski glumac, ako on veliki hrvatski glumac nije bio i ’91., ’92., ’93... i svih narednih godina. Uostalom, u odnosu na to vrijeme kada je Ivica Vidović prestao biti veliki hrvatski glumac, danas se nije promijenilo ništa. Živimo u osnovi u vremenu u kojem su istine iz tog vremena petrificirane i zadane kao vječne istine protiv kojih se ne smije izreći niti jedna jedina glasnija riječ. Ja ovo naglašavam, iz gole istine da Ivicu Vidovića života nije koštala velika politika, nego su njega života koštale odluke nekih malih ljudi, nekih ljudi koji su možda bili njegovi kolege, nekih ljudi koji su bili i njegova publika, nekih ljudi koji su činili i čine naš svijet. Mi ne nosimo njegovu veličinu, mi nosimo odgovornost za njegovo stradanje.
Ulomke iz monografije pročitali su Franjo Kuhar i Dubravka Miletić te na samom kraju – Filip Vidović, sin Ivice Vidovića i Gordane Gadžić, čiji je streloviti glumački uspon već započeo. Posjetitelji su s velikim interesom razgledali i izložbu s četrdesetak kazališnih fotografija s Ivicom Vidovićem.
Na promociji je bilo mnoštvo poštovatelja Ivice Vidovića, ljudi vezanih uz scenu, teatrologa, kritičara, spisatelja, novinara, glumaca, redatelja – Bogdan Žižić, Petar Krelja, Ivica Boban, Silvija Luks, Željka Turčinović, Tonko Maroević, Igor Prižmić, Marko Torjanac, Goran Grgić, Ljubo Jelčić, Asja Jovanović, Anja Šovagović – Despot, Helena Buljan, Dubravka Ostojić, Slavko Juraga, Lana Barić, Siniša Ružić, Nenad Cvetko, Jasna Bilušić, Nikša Kušelj, Vedran Mlikota, Damir Markovina, Natalija Đorđević, Barbara i Lukas Nola i mnogi drugi.