Oduševljeni činjenicom da se koncert mog omiljenog benda održava u Beču u vrijeme bajkovitog Adventa, dečko i ja odlučili smo tri dana hrvatske zime zamijeniti onom austrijskom. Nisam sasvim sigurna je li riječ o nespretnom poretku planeta posljednjih tjedana ili našim prevelikim očekivanjima, no nije sve išlo sasvim glatko.
S obzirom na veličinu i raskoš kojom se Beč ponosi, poželjeli smo smještaj pronaći čim bliže njegovom centru. Upravo zato, na put smo krenuli autobusom, kako se u austrijskom velegradu ne bismo zamarali problemom parkinga i vožnjom općenito. Sasvim neočekivano, večer prije putovanja, u trenutku kad sam u kofer pokušavala pohraniti svojih šest odjevnih kombinacija i njegovih šest komada odjeće, stigla je poruka od naše bečke stanodavke koja nas obavještava kako u stanu u kojem smo trebali odsjesti ne radi grijanje, no ne moramo brinuti jer ona ima "još bolji stan na još boljoj lokaciji". "Bolji stan na još boljoj lokaciji" pokazao se kao stan na sasvim pogrešnoj adresi koju nam je, kasnije će se ispostaviti, zabunom krivo napisala, pa smo, promrzli i umorni od puta u vrijeme subotnjeg ručka pozvonili na vrata ni manje ni više nego hrvatskoj obitelji koja godinama živi u bečkoj prijestolnici. Koliko god simpatična ta slučajnost bila, ona doista nije neobična.
Naime, gotovo na svakom koraku kroz žamor bečkih ulica do nas je dopirao poznati nam jezik. Neugodno iznenađeni krivo danom adresom, ali i u stanju svojevrsne euforije, što od umora, što od smijeha zbog opisanog događaja, sjeli smo u obližnji Hard Rock s namjerom da stupimo u kontakt sa stanodavkom koja nas je do tog trenutka već poprilično koštala živaca.
I dok smo deseti put uzastopno okretali njezin broj mobitela, sinulo nam je da u silnoj strci nismo podignuli novac na bankomatu, no srećom doba tehnologije ipak nas je bar jednom u tom danu poslužilo pa smo beskontaktnom Mastercard® karticom bez problema i u čas platili ručak kojim smo pokušavali ublažiti svoje muke po smještaju. Važno je znati ukoliko se bojite odbijanja i strah vas je biti bez gotovine, uz Mastercard karticu ne morate brinuti jer je upravo to najprihvaćenija kartica.
Dotična gospođa u konačnici se javila, te nam iz petog pokušaja natipkala ispravnu adresu na kojoj se nalazio, u najmanju ruku rečeno, razočaravajuć smještaj. Tvrdoglavi i svjesni da nam je prvi dan našeg trodnevnog putovanja ionako, uvjetno rečeno, propao – u večernjim smo satima potražili novi smještaj, a naša nas je želja za komforom, ali i sreća koja nam se te večeri osmjehnula, dovela u nevjerojatno cozy, mirisan i lijep stan s dizajnerskim elementima kojih se ni najstylish cure Instagrama ne bi posramile. I to sve, nije zanemarivo pridodati, po prilično prihvatljivoj cijeni. Razgovarajući tu večer uz jelo u obližnjem tradicionalnom bečkom restoranu, mogli smo jedino zaključiti kako smo jedni od "onih hrabrih koje prati sreća". U stanu nam je bilo toliko lijepo, toplo i ugodno, da nam se nakon neobično napornog dana ideja o čaši pive i dobroj glazbi u ta, trenutno samo naša četiri zida, učinila sasvim dovoljnom za kraj prvog dana putovanja.
Tog vikenda, u Beču je svanulo tmurno i poprilično hladno nedjeljno jutro, no dobro naspavani i željni ljepote, doživljaja, ali i bečkog "Frühstücka", uputili smo se prema centru grada. Preporuke prolaznika dovele su nas do tipičnog bečkog restorančića u kojemu se doručak posluživao iako smo već naveliko premašili ranojutarnje navike discipliniranih Austrijanaca.
Odlučili smo se za bogati omlet, svježe sokove, kavu i nezaobilazni austrougarski desert šmarn koji je bio očekivano fantastičnog okusa. Nešto manje fantastičan bio je račun koji je nakon objeda stigao na naš stol, no još jednom, Mastercard kartica nas je barem nakratko spasila, jer – "samo jednom se živi, a o računima ćemo u Zagrebu". Sva sreća da je plaćanje karticom na većini POS terminala bez naknade.
I dok Hrvati nerijetko nedjelje provode u šoping centrima, u Austriji to nikako nije slučaj. Njihove trgovine nedjeljom su zatvorene, što je maleni detalj na koji smo zaboravili, pa je moja potraga za dodatnim parom najlonki bila izuzetno neuspješna.
Bečki se Advent odvija na nekoliko lokacija u gradu. Pored sajmova u samom centru, tj. u bečkom Hofburgu te na Rathausu i Stephansplatzu, posebnošću se izdvaja onaj u staroj gradskoj jezgri Spittelberg, gdje mnogobrojni umjetnički obrti predstavljaju svoje rukotvorine. Pravi umjetnički radovi svoje su mjesto našli na božićnom sajmu na Karlsplatzu, a jedan od najposjećenijih sajmova dakako je onaj koji se već tradicionalno nalazi između bečkog Prirodoslovnog muzeja i Muzeja Povijesti umjetnosti na trgu Maria-Theresien-Platz. Ukoliko vam je za kupovinu na kućicama potrebna gotovina, znajte da je nekim karticama moguće bez naknade podizati gotovinu s bankomata pa nema smisla posjećivati mjenjačnice prije puta i hodati okolo s hrpom gotovine.
I dok broj lokacija i samih štandova zvuči doista impresivno, izuzev čarobnih bezbrojnih lampica i fantastičnog Apfel-Ingwer Punscha, ugođaj bečkog Adventa nije nas oduševio. Njihova je glazba tiša, a štandovi kičastiji – u usporedbi sa zagrebačkim, mi smo bečki Advent doživjeli kao njegovu tradicionalniju, veću i, usudit ću se reći, dosadniju verziju. Lokalni tradicionalni adventski specijaliteti poput pereca i kobasica bili su naš izbor hrane za to poslijepodne. Zanimljivo, neovisno o neradnoj nedjelji zbog koje centar grada djeluje pomalo otužno, nedjeljna večer u austrijskoj metropoli živa je baš poput zagrebačkih subota. U centru grada iz gotovo se svake ulica do dugo u noć orila glazba iz lokalnih pubova, klubova i kafića, a mi smo, sasvim slučajno, u ranim jutarnjim satima završili na proslavi rođendana 50-godišnje Hanne i poprilično se dobro zabavili.
U ponedjeljak je svanulo sunce koje je istaknulo svu ljepotu luksuznih bečkih ulica i fasada čistih i "ucifranih" do detalja. Nakon dva maglovita i oblačna dana zubato nas je sunce ohrabrilo do te mjere da smo, unatoč niskim stupnjevima Celzijevim, odlučili doručkovati na terasi obližnjeg kafića koji je svakim kutkom, ali i jelom, odisao ljupkošću i šarmom. Naš je izbor tog dana pao na "pokušaj zdravog doručka" pa je dečko s bogatog menija odabrao omlet s povrćem, dok sam ja ipak pokleknula i pojela "tost sa svime", točnije, dva.
Do koncerta koji se te večeri odvijao dijelilo nas je još nekoliko sati, a to smo vrijeme odlučili iskoristiti za kulturno uzdizanje koje se odmiče od klasičnih bečkih muzejskih postava. Svjetski poznat, no daleko od klasike, muzej Hundertwasser oduzeo nam je tri sata koja ne želimo da nam vrati, štoviše, želimo ih iznova proživljavati. Osebujan, ispred svog vremena ili daleko iza svog vremena, ovisi kako gledamo, austrijski umjetnik Friedensreich Hundertwasser je u najmanju ruku rečeno bio je čovjek s vizijom koju, dopustite li si to, lako možete razumjeti, no teško možete shvatiti kako ju je on u toj mjeri uspio predočiti u fantastična djela koja je stvarao. No, na stranu njegovi crteži i akvareli, kuća u kojoj se sam muzej nalazi najveća je umjetnina sama po sebi.
Kako je pao mrak, tako je raslo moje uzbuđenje zbog nadolazećeg koncerta. Mando Diao moj je omiljeni bend već više od desetak godina, a njihova gostovanja u obližnjim gradovima rijetko sam propuštala. Energija kojom zrače, osebujnost glasa (a i stasa) njihova frontmena, ali i savršena raznolikost i melodičnost njihovih pjesama ono su što me kupuje već godinama, pa kao jedan od najvjernijih fanova nisam si mogla dopustiti ništa dalje od prvih redova. Srećom, moj dragi je ljubitelj dobre glazbe, a i sviranje mu nije strano, pa sam gotovo sigurna da mu uloga pratnje njegove "groupie djevojke" nije nimalo teško pala.
Večer smo nastavili u nekoliko klubova poznatih po odličnim live svirkama, ali i probranim dj-ima. Klub Chelsea, primjerice, mjesto je gdje će uživati ljubitelji zvečećih gitara, dok će Porgy&Bess svojim istančanim jazz repertoarom zadovoljiti i najzahtjevnije posjetitelje.
Tri dana u austrijskoj metropoli proletjela su u trenu, a povratkom u Zagreb stiglo je vrijeme za otkrivanje božićnih čari na ulicama poznatog nam grada.