Nakon intenzivnih treninga, zagrebačka atletičarka Katarina Vukančić krijepila se crnim čajem i fermentiranim mlijekom - za koje kažu da je tajna izdržljivosti trkača na duge pruge te istočnoafričke zemlje.
U najpoznatiji kamp za visinske trkačke pripreme, u Itenu u Keniji, gradiću na 2400 metara nadmorske visine, otišla sam s prijateljicom i kolegicom Sandrom Šrut. Tamo je, naime, zemlja uglavnom crvenica, najbolje tlo za trčanje, i ima puno nebetoniranih cesta s mnogo uzbrdica i nizbrdica, pa nije čudo da su kenijski trkači tako dobri na utrkama u prirodi. Visinske pripreme vrlo su važan dio u trenažnom procesu trkača, a na njih se najčešće odlučuju oni koji trče srednje i duge staze. Udio kisika u zraku ondje je manji, što tijelo potiče na proizvodnju više krvnih zrnaca i tako im se poboljšavaju performanse. U Itenu, ali i cijeloj Keniji, jednoj od najvećih svjetskih trkačkih sila, jako je razvijena sportska kultura, trkače se može vidjeti posvuda, i to u svako doba dana. Najpoznatija ruta za trčanje je cesta Moiben koju smo i same prošle, a trčale smo i po stazi na stadionu Kipchoge Keino, u gradu Eldoretu, gdje trenira i Eliud Kipchoge, jedini čovjek na svijetu koji je maraton istrčao za manje od dva sata.
Do Itena smo putovale preko Amsterdama, gdje smo se na aerodromu morale podvrgnuti brzom antigenskom testu, iako smo već imale negativan PCR test, ne stariji od 72 sata, što je bio uvjet da možemo ući u Keniju. Iz Amsterdama smo letjele za glavni kenijski grad Nairobi, a potom još lokalnim avionom do Eldoreta, grada koji je najbliži Itenu. Prije puta morali smo se cijepiti protiv žute groznice, ali nismo morali uzimati tablete protiv malarije jer na visoravni na kojoj se nalazi Iten nema komaraca koji prenose tu bolest. No, treba ih piti ako se ide na obalu, tjedan dana prije puta, cijelo vrijeme boravka i još dva tjedna nakon povratka. Deset tableta kod nas stoji oko 500 kuna, no u Keniji su jeftinije. Nigdje nismo osjetile strah od korone. Maske se nose i vani, mjera se svi pridržavaju.
Čitajte i: Helena Šopar Zadro stalno se vraća u Miami: U doba pandemije nešto je drukčiji, ali i dalje čaroban!
Kamp je golem, ima bazen, teretanu i vlastitu stazu. Mi smo prva dva tjedna u kampu trenirale triput dnevno pa nismo imale previše vremena za razgledavanje. Klima je bila odlična, jutra su bila prohladna pa smo trčale u šuškavcima, a preko dana je bilo oko 25 stupnjeva. Stigle smo obići samo Iten i otići na tržnicu te u malu baptističku crkvu u limenoj baraci, u kojoj na misi svi pjevaju i plešu, a jedan dan su nas na motociklima, na kojima pola sata vožnje stoji oko tri kune, odvezli do obližnjih slapova Kessup.
Sve se u Keniji promijenilo nakon dva tjedna boravka u kampu jer je u Nairobiju i u četiri okolne pokrajine, dakle ne i u Itenu, bio proglašen lockdown. Mi smo ionako posljednja dva tjedna u Keniji, gdje su nam se pridružili Sandrin momak Hrvoje Čukman i njegov prijatelj Richard Probst, trebali ići u razgledavanje. Prva dva dana smjestili smo se u kolibi kod jezera Nakuru, u kojem se može i kupati, i otamo smo krenuli u obilazak u okruge u kojima nije bio proglašen lockdown. Najzanimljivije nam je bilo na safariju u nacionalnom parku Lake Naivasha, gdje smo oko 300 dolara platili ulaznicu, najam vojničkog kombija i vodiča. Vidjeli smo zebre, žirafe, hijene, lavove i nosoroge. Zanimljivo, deset nosoroga u parku čuva čak 100 rendžera jer ih krivolovci najviše vrebaju.
Poznati nacionalni park
Posjetile smo i nacionalni park Hells Gate koji je navodno nadahnuo redatelja filma “Kralj lavova”. Ondje se smije izlaziti iz vozila pa samo iskoristile tu mogućnost za trčanje. U blizini ovog parka je planina Longonot, ugasli vulkan čiji se najviši vrh nalazi na 2780 metara nadmorske visine, gdje smo također trčali, a nekoliko dana smo kampirali i u blizini nacionalnog parka Kajiado gdje smo se po istoimenoj rijeci vozili u kajacima.
Zadnja dva dana proveli smo u Nairobiju, koji me nije oduševio i moram priznati da je jedino mjesto u kojem sam se bojala navečer izaći van. Veliki je to grad, s puno luksuznih zdanja, a ispred svakog su najmanje dva zaštitara. Najviše nam se svidio dom za žirafe, gdje se brinu o ozlijeđenim životinjama koje smo ondje mogli hraniti.
Kenijska je hrana jednostavna, jede se uglavnom ono što se uzgoji. Na jelovniku je najčešće bila leća, grah i griz koji zovu ugali te chapati, kruh nalik tortilji. Od mesa se uglavnom jede govedina u umaku koji podsjeća na naš vinski gulaš. Pile smo i fermentirano mlijeko, za koje kažu da je tajna kenijske trkačke izdržljivosti, te puno crnog čaja s mlijekom koji nam se toliko svidio da smo kući ponijele oko 200 vrećica.
Našli smo vremena i za kupnju. Oprema za trčanje je tamo kvalitetna i jeftina, puno jeftinija nego u našim sportskim dućanima. Osim nje, kupovale smo i narukvice od perlica, koje žene izrađuju i prodaju na ulici, te šarene suknje cvjetnih dezena, kakve se tamo nose.
Kenija je predivna zemlja, ne samo za trkače. Život je ondje puno jednostavniji i opušteniji pa mi je trebalo vremena da se prilagodim obavezama i užurbanom ritmu kad sam se vratila kući. Iako neki misle da Kenija nije sigurna zemlja, to nije točno. Ljudi su jako ljubazni i uvijek spremni pomoći strancima. Ondje ti ne treba GPS - ako pitaš nekoga za smjer, odmah će ti pokazati kamo trebaš ići ili te odvesti. Koliko god je standard nizak, čini se da su ljudi manje negativni i sretni su s onim što imaju.
Dobro je znati
Udaljenost i položaj: Kenija se nalazi na istočnoj obali Afrike, a glavni grad Nairobi udaljen je oko 5600 km od Zagreba.
Valuta i cijene: Za tisuću kuna dobije se oko 17 tisuća kenijskih šilinga. Kava s mlijekom je oko 180 šilinga, a voda u boci od 0,33 l je oko 50 šilinga.
Jezik : Uz svahili, engleski je drugi službeni jezik i svi ga govore.