Ovaj smo vikend posvetili Amy Winehouse i novom biografskom filmu o njezinom životu – "Back to black", redateljice Sam Taylor Johnson. Britanska pjevačica se 2003. godine pojavila na sceni i počela osvajati svijet svojim albumom "Frank". Bila je strastvena jazz pjevačica i glazbenica, uživala je u intimi malih klubova i bendova, probrane publike i interpretaciji svojih tekstova. Ono po čemu ju je javnost doduše pamtila, nije bila samo njezina glazba, već i težak i traumatičan život, prožet ovisnošću o alkoholu i drogama, depresijom, autodestrukcijom, bulimijom, i nezdravim ljubavnim i obiteljskim odnosima. Kada pročitate sve ove probleme na jednom mjestu, postaje vrlo jasno da je ovakvu priču vrlo izazovno smjestiti u komercijalno prihvaćen igrani film.
Stekli smo dojam da „Back to black” nije ispunio pravdu koju zahtjeva priča velike Amy. Glazbena ostavština koju nam je nesebično ostavila iza sebe, možda je jedan segment koji će potencijalno ispuniti sve ono što smo očekivali od ovog filma, a na tome možemo zahvaliti glavnoj glumici, simpatičnoj Marisi Abeli, na kojoj se jasno prepoznao rad na vokalu, manirima i gestikulaciji. U filmu se nije koristio vokal same Amy, što je u ovom slučaju zaista zavidno, s obzirom na to da se radi o toliko specifičnoj boji glasa. Zvuku su zasigurno pridonijeli producenti soundtracka – Nick Cave i Warren Ellis.
Mnogi obožavatelji pa tako i mi, nismo se mogli oteti dojmu koliko se narativ igranog filma razlikuje od popularnog dokumentarca "Amy", redatelja Asifa Kapadije, iz 2015.godine.
Prisjetimo se kako je tada Mitch Winehouse osjetio nepravdu prema tome kako je prikazan, te je dugo zamjerao Asifu što su se njegove riječi navodno izvukle iz konteksta, te da je kao otac prikazan u izričito negativnom svjetlu. U istoj konotaciji prisjetili smo se i Blakea Fielder Civila, bivšeg supruga pjevačice, kojeg je u igranom filmu utjelovio odličan Jack O‘Connell. Iako je kroz igrani film prikazan kao vrlo empatična osoba u Amynom životu, pomalo previše romantiziran u njihovoj zanesenosti u trenutku lude zaljubljenosti, u dokumentarcu smo ipak imali jasniji uvid u činjenicu da je upravo on bio osoba koja ju je uvela u svijet ovisnosti o heroinu. A zatim ju je u tom istom paklu ostavio samu te je u nekoliko navrata bio kažnjen zatvorom zbog raznih agresivnih ispada.
Koliko god film "Back to black" okvirno pratio život pjevačice te uključuje njezine nezaboravne singlove koji su obilježili 2000-e, nedostaje nekoliko stavki koje su bile iznimno važne u njezinom kratkom životu. Odnos s najboljim prijateljicama koje su je silno htjele izvući iz pakla ovisnosti, razvoj odnosa s majkom koja je 2003. godine oboljela od multiple skleroze, potpuno izostavljen lik Marka Ronsona, popularnog producenta s kojim je stvorila kompletni "Back to black" album... sve su to karike koje nam nedostaju u ovom razvoju događaja. Na kraju priče, svi se sjećamo da ju je, po dokumentarnoj priči, na posljednji koncert, u potpunoj nesvjestici doveo upravo njezin otac, te ju s kompletnim menadžmentom, postavio na beogradsku pozornicu, i ostavio ju tamo potpuno nemoćnu, obeshrabrenu i nesposobnu da odradi koncert, pa je samim time sljedilo i otkazivanje ostatka turneje. Sve što smo se tada mogli zapitati je; tko je zapravo ikada brinuo o ovoj nemoćnoj djevojci?
Amy je, unatoč nekoliko pokušaja rehabilitacije, preminula u svom stanu u Camdenu, 23. srpnja 2011., u 27. godini svog života. Cijeli je život samo htjela, kako slijedi i citat u samom filmu; da ljudi uživaju u njezinoj glazbi i na 5 minuta zaborave na svoje muke. Snimati biografske filmove o ljudima koji su toliko obilježili jedan period u kulturi i glazbi, a potom i prošli nesnosnu količinu crnih scenarija, nije potez koji se smije shvatiti olako, a u ovom trenutku izgleda da je u posljednje vrijeme veći naglasak na kvantiteti nego na kvaliteti istih.