Američki glumac Marlon Brando, rođen prije 100 godina, bio je holivudska zvijezda, ali je kao osoba mnoge razočarao: izluđivao je redatelje, varao supruge i zanemarivao djecu, koja su mu donijela veliku sreću, ali i nezamislivu bol - sin je završio u zatvoru zbog ubojstva, a kći se ubila.
Prvi među najvećima, najuvrježeniji je epitet Marlona Branda, američkog glumca čija je 100. obljetnica rođenja obilježena 3. travnja, a samo nekoliko mjeseci kasnije, 1. srpnja, i dvadeset godina od njegove smrti. Najvećim ga smatra i slavni redatelj Martin Scorsese, koji kaže da on razvoj glume kao umjetnosti dijeli na razdoblje prije i poslije Branda. A ugledni Američki filmski institut ga je uvrstio među pet najvažnijih holivudskih glumaca u povijesti. Najpoznatiji po filmovima “Tramvaj zvan čežnja” (1951.), “Viva Zapata!” (1952.), “Julije Cezar” (1953.), “Divljak” (1954.), “Na dokovima New Yorka” (1953.), te posebno “Kum” (1972.), “Posljednji tango u Parizu”(1973.) i “Apokalipsa danas” (1979.), Brando je, tvrde kritičari, bio jedan od rijetkih glumaca koji su obilježili svaki film u kojem su se pojavili, čak i kad nisu glumili glavnu ulogu, poput njegova nastupa u “Kumu”. No, iako su ga kao glumca svi hvalili, kao osoba je bio težak za suradnju. Mnogi redatelji s kojima je radio gubili su živce zbog običaja da tekst uloge ne uči napamet, nego da po setu lijepi papiriće s podsjetnicima i svaki put improvizira. "Bio je doista jedinstven", tvrdi glumčev biograf David Thomson. Smatrao je da naučeni tekst oduzima vjerodostojnost i spontanost, pa je u svakoj sceni improvizirao do te mjere da su redatelji doslovno ludjeli. Marlon Brando Jr. rođen je 3. travnja 1924. u Omahi, Nebraska, kao najmlađe dijete trgovca pesticidima Marlona Branda Sr. i kućanice Dorothy Pennebaker, koja je i sama željela postati glumicom.
U autobiografiji “Songs My Mother Taught Me” (Pjesme kojima me mama naučila), koju je objavio 1995. priznao je da je prezirao oca, kojega je rijetko viđao trijeznoga, no najviše mu je zamjerao što ga je u svakoj prilici ponižavao i vječito mu govorio da od njega nikada neće biti ništa. Međutim, majku je obožavao i beskrajno joj se divio; ona je za svoje vrijeme bila izrazito naprednih stavova: vozila je auto, pušila, nosila hlače, čak i povremeno radila u kazalištu. No, loš brak uzimao je danak pa je ubrzo postala teška alkoholičarka koju je Marlon često dovodio kući toliko pijanu da uopće nije znala što se s njom zbiva. Brando joj je na sve načine pokušavao pomoći pa ju je još kao dječak zabavljao imitirajući životinje i susjede. Uz pomanjkanje roditeljske potpore i stalne sukobe u kući zbog pijanstva, postao je buntovan, pa je zbog čestih ekscesa izbačen iz srednje škole. Ne znajući kud bi sam sa sobom, želio je ugoditi ocu i upisao vojnu akademiju Shattuck u Minnesoti, no pokazalo se da je krutost takve institucije nespojiva s njegovim karakterom, pa je odustao nakon samo nekoliko mjeseci. Kako nije imao nikakvu predodžbu o tome čime se želi baviti, na nagovor majke, krenuo je stopama svojih sestara Jocelyn i Frances, koje su upisale glumačku akademiju u New Yorku i s osamnaest godina se našao u glumačkoj školi slavne Stelle Adler. I odmah je pokazao da je drukčiji od ostalih polaznika: kad je Stella Adler postavila studentima zadatak da glume kokoši te im u jednom trenutku rekla da je zaprijetila opasnost od nuklearne bombe, svi su se budući glumci raskokodakali i razbježali, jedino je Brando ostao mirno čučati na podu. Upitan zašto nije postupio kao ostali, mirno je odgovorio: "Pa ja sam kokoš, što ja znam o nuklearnoj bombi?"
Držanjem, izgledom i - svakako - talentom ubrzo je zapeo za oko kazalištarcima koji su se motali oko Stelle Adler, ali su ga na audicijama odbijali zbog njegove naprasne prirode i arogantnog stava. No, kad su ga 1944. producenti ipak angažirali u predstavi “I Remember Mama”, postalo je jasno da ga čeka blistava karijera. Već je za tu predstavu dobio nagradu za najboljeg mladog glumca, a odmah potom angažirali su ga u još nekoliko uspješnih projekata. Iako mu je bilo tek dvadesetak godina, već je tada pokazao zrelost koja se od mladog glumca nije očekivala, pa je, primjerice, 1946. odbio primiti veći honorar od drugih glumaca u predstavi “A Flag Is Born” kako bi pokazao solidarnost s njima. Unatoč odličnim počecima, slavu na brodvejskim daskama Brando je postigao tek 1947., u predstavi “Tramvaj zvan čežnja”, prema drami Tennesseeja Williamsa, a kad se 1951. pripremala ekranizacija tog djela, autor je tražio da ulogu sirovog i agresivnog Stanleyja Kowalskog glumi upravo Brando. Film je postigao nevjerojatan uspjeh, Brando je preko noći postao seks-simbol i za tu ulogu dobio Oscara. Fantastičan prijam filma donio mu je niz uloga koje su obilježile početak jedne od najimpresivnijih glumačkih karijera prošloga stoljeća: “Viva Zapata!” (1952.), “Julije Cezar” (1953.), te osobito “Divljak” (1953.) u kojem je glumio buntovnika na motoru. A sljedeća godina donijela mu je još veća priznanja i euforične kritike za ulogu Terryja Malloya u filmu “Na dokovima New Yorka”. Međutim, na premijeri je Brando, na opći užas, demonstrativno izašao iz dvorane rekavši da je “potpuno podbacio”.
Drugi zlatni kipić, koji je dobio za tu ulogu, ubrzo mu je netko ukrao, ali on se zbog toga nije uznemirivao, čak nije niti prijavio krađu. Tek mnogo kasnije, kad se njegov Oscar pojavio na dražbi u jednoj londonskoj aukcijskoj kući, javnost je saznala za cijelu priču. A kad mu je Oscar ipak vraćen, priznao je da njime podupire vrata da ne bi lupala kad je propuh. U samo nekoliko godina Marlon Brando postao je filmska ikona. Studio su radi njega opsjedale obožavateljice i dobivao je pisma u desecima vreća. To što se 1957. oženio deset godina mlađom glumicom Annom Kashfi nije smetalo ni obožavateljicama, ali ni njemu. Njegov prvi brak od početka je bio na staklenim nogama, primjerice, Anna mu se predstavila kao poluindijka, rođena u Darjeelingu i odrasla u Kolkati zatajivši mu da se zapravo zove Johanna O’Callaghan i da su joj oba roditelja iz Londona. Par je sljedeće godine dobio sina Christiana, a već 1959. su se razveli. Prva gospođa Brando u tom je kratkom razdoblju saznala da je i suprug njoj ponešto zatajio: često se viđao s drugim ženama i živio je mnogo raskalašenije nego što je mogla i zamisliti, te je najvjerojatnije otac djeteta koje je 1944. rodila prijateljica kćeri Stelle Adler, s kojom je neko vrijeme dijelio stan. Na vidjelo su izašle i kratkotrajne afere s Marilyn Monroe, Ritom Moreno i Shelley Winters, te sumnje da postoji još nekoliko djece koje je Brando začeo u tim aferama. Brando je relativno bezbolno podnio prvi bračni neuspjeh, ali je zato platio ceh u beskrajnim i mučnim postupcima u ratu za skrbništvo nad sinom.
Kako je u to vrijeme i dalje bio zatrpan ponudama, nakon što je snimio film “Sayonara” (1957.) i “Mlade lavove” (1958.), odlučio se za tada nesvakidašnji korak: osnovao je filmsku kompaniju, dao joj ime Pennebaker, po djevojačkom prezimenu majke, i na čelo postavio oca. Njegovi prijatelji tvrdili su da je to učinio kako bi mu dokazao da je, unatoč njegovu podcjenjivanju, ipak postigao mnogo više nego što je on to cijelu njegovu mladost tvrdio, dok su drugi smatrali da je glumac tim potezom želio odati priznanje majci koja je ga je uvijek bodrila i vjerovala u njega, a iznenada je preminula 1954. No, Brando Sr. nije bio na visini zadatka: kompanija je nakon samo dvije godine zapala u dugove i bankrotirala. Srećom, to nije ostavilo velikog traga u Brandovoj karijeri: ponude su i dalje pljuštale sa svih strana, a vjetar u leđa bio je i novi brak, u koji je 1960. ušao sa sedam godina starijom američko meksičkom glumicom Movitom Castanedom, u kojem se 1961. rodio sin Miko, a 1962. kći Rebecca. Iste godine počelo je snimanje filma “Pobuna na brodu Bounty”, koje je kako će se pokazati promijenilo njegov život. Na snimanju na polinezijskom otoku Tahitiju očarale su ga i ljepote prirode, ali i djevojaka. Ondje se zaljubio u dvadesetogodišnju Taritu Teriipaiju, koja je također glumila u filmu. Strasti su se obostrano razbuktale do te mjere da je Brando zatražio razvod i čim ga je dobio, u kolovozu 1962., oženio se Taritom. Kako je njoj francuski bio drugi materinski jezik i Brando ga je ubrzo naučio. U braku s prelijepom Tahićankom rodilo se dvoje djece, Simon Teihotu (1963.) i Tarita Cheyenne (1970.), a glumac je posvojio još dvoje: Maimiti, prvu kćer svoje supruge, te njezinu nećakinju Raiatuu.
Iako je profesionalno bio na vrhu, Brando se počeo suočavati s nevoljom koja ga je od sredine šezdesetih godina prošloga stoljeća pa sve do smrti pratila u stopu - nije mogao prestati jesti. Naravno, to se odražavalo na posao, pa je tako do ludila dovodio kostimografe “Bountyja” jer su mu tijekom snimanja morali sašiti čak 53 para hlača, što zbog veličine, što zbog prikrivanja kilograma koji su bujali kao kvasac. Drastična promjena naglo je ograničila raspon uloga koje su mu se nudile, a i one koje je prihvatio, pokazale su se kao loš odabir. Tako je Branda do početka sedamdesetih pratio glas “otrova za kinoblagajne”, dakle glumca čije filmove nitko ne gleda. Tko zna kako bi dalje tekla njegova karijera da početkom sedamdesetih mladi američki redatelj Francis Ford Coppola nije započeo pripreme za ekranizaciju romana “Kum” Marija Puza. Za ulogu mafijaškog bossa Vita Corleonea konkuriralo je nekoliko glumaca, među kojima je čak bio i poznati talijanski producent Carlo Ponti, no Coppola je od samog početka imao u vidu baš Branda, što je glavešinama u Paramountu dizalo tlak. Na koncu su pristali da i Brando uđe u uži odabir, ali pod uvjetom da prođe audiciju. Brando je u početku bio neodlučan, ali mu prkos nije dopustio da ustukne, pa je osmislio masku za lik vremešnog mafijaškog glavešine: natrpao je u obraze papirnate maramice, uvježbao tihi, autoritativni glas i odmjerene pokrete čovjeka koji sve konce drži u rukama i snimio se na kućnom videu. Bio je savršen! Sto puta bolji od onoga što sam očekivao - priznao je poslije Coppola i oduševljeno odnio snimku u Paramount čije su šefovi smjesta pristali na sve Coppoline prijedloge. A Brando je odigrao pokeraški: tražio je skroman honorar od 50.000 dolara i pet posto od prihoda filma ako “Kum” ostvari više od 50 milijuna dobiti.
Pokazalo se da je imao odličan nos: uloga don Vita Corleonea donijela mu je u konačnici 11 milijuna dolara, a Paramountu čak 130 milijuna u prvih pet godina prikazivanja, što je dugi niz godina bio rekord u Hollywoodu. Film je uvršten u registar Američke kulturne baštine, bio je nominiran za osam Oscara, od kojih je na koncu dobio tri: za najbolji film, mušku ulogu i scenarij. Brando je, međutim, odbio primiti Oscara u znak prosvjeda zbog načina na koji su Amerikanci u povijesti tretirali Indijance te zbog ponižavajuće slike koju je o njima stvorio Hollywood. Na svečanoj ceremoniji njegovo obrazloženje zbog čega odbija nagradu trebala je pročitati Sacheen Littlefeather, aktivistica za prava Indijanaca, no organizatori su joj dopustili govoriti samo 30 sekundi, pa je Brandov integralni govor objavljen sutradan, 30. ožujka 1973., u New York Timesu. “Ma kako interpretirali povijest, nismo postupili ispravno. Lagali smo im i pretvorili ih u prosjake”, pisalo je u naslovu članka koji je, prema procjenama, pročitalo više od 100 milijuna ljudi. Nevjerojatan uspjeh “Kuma” potaknuo je Paramount na snimanje drugog, a poslije i trećeg dijela filma, no Brando nije želio niti čuti za to. "Kad jednom odigram ulogu, zatvorio sam krug. Nastavci su svojevrsno silovanje lika. Film nije televizijska serija, izmišljena kako bi nepismeni ljudi imali razloga nositi naočale", rekao je.
Nakon “Kuma” Brandu su ponovo po čele stizati ponude, a on je odlučio prihvatiti ulogu sredovječnog udovca u filmu “Posljednji tango u Parizu”, koji se upušta u površnu, isključivo seksualnu vezu s mladom djevojkom, koju je glumila Maria Schneider. Film je režirao Bernardo Bertolucci, a Brando je, prema ocjeni kritike, odigrao ulogu života. Međutim, on je u svojoj knjizi priznao da nikad nije shvatio neki dublji smisao "Tanga", ali da je uživao raditi s Bertoluccijem. Iako je film postigao veliki uspjeh, Brando se nakon njega povukao i punih šest godina se nije pokazao pred kamerama. Istina, prolazio je kroz mučno razdoblje života jer mu je 1974. iznenada umro najbolji prijatelj, glumac Wally Cox. Uz smrt najboljeg prijatelja, Brando se morao suočiti i s propašću trećeg braka, koji je okončan 1972., nakon čega se preselio u kuću koju je kupio na Mulholland Driveu, tik uz vilu glumca Jacka Nicholsona, s kojim je snimio nekoliko filmova. Uskoro su se u Hollywoodu počele širiti glasine kako to nije slučajno te da je Brando homoseksualac. "Nekad je to bila tabu tema, danas više nitko ozbiljan o tome ne vodi razgovore. Nije me sram priznati, u mladosti sam imao nekoliko homoseksualnih iskustava, kao vjerojatno i mnogo muškaraca koji to nemaju petlje reći. A ako nekoga zabavlja misliti da sam ljubavnik Jacka Nicholsona, neka samo izvoli. Meni je ionako posve nevažno što ljudi pričaju", napisao je u svojoj knjizi. U to je vrijeme, uostalom, imao i drugih problema.
Opsesija hranom postajala je sve veća pa je sredinom osamdesetih već težio više od 130 kilograma, a dobio je i dijabetes. Svjestan da mu prejedanje ugrožava zdravlje dao je postaviti lokote na sve hladnjake u kući, ali ni to nije pomoglo. Njegov biograf Thomson tvrdi kako je posluga ujutro nalazila po nekoliko kutija koje su dostavljači iz obližnjih restorana potajno donosili i bacali mu ih preko ograde, a jedan prijatelj izjavio je da se “ozbiljno brine za njega” nakon što je vidio kako za večeru redovito pojede dva odreska, hrpu prženih krumpirića, barem dvije pite od jabuka i nakon svega punu kanticu sladoleda. Borbi s kilogramima pokušala je pripomoći i Brandova domaćica Maria Christina Ruiz, koja mu je ograničavala obroke i usmjeravala ga na zdraviju prehranu, ali ni to nije pomoglo. No, između njih se stvorila jaka povezanost, pa su postali ljubavnici i dobili troje djece: Ninnu Priscillu (1989.), Mylesa Johnathana (1992.) i Timothyja Gahana (1994.). A nakon što je objavio autobiografiju, saznalo se da osim petero djece iz bračnih veza, dvoje posvojene i troje izvanbračne, postoji barem još petero, od kojih je neku posvojio premda im nije otac, a neku je samo naveo kao svoje vjerojatne potomke. Nažalost, pokazalo se da su mu djeca, koju je volio, ali počesto i zanemarivao, osim velikog za dovoljstva i ljubavi, zadala i najbolnije udarce u životu. Naime, 16. svibnja 1990. Brandov najstariji sin Christian sukobio se s Dagom Drolletom, ljubavnikom svoje polusestre Cheyenne, i u oštroj svađi zbog njezine trudnoće ispalio je metak i usmrtio ga.
Na suđenju, koje je podiglo nevjerojatnu medijsku prašinu, pojavio se i Marlon Brando, koji je drhtavim glasom izrazio sućut obitelji ubijenog mladića, rekavši kako bi, samo da može, “rado bio na Dagovu mjestu”. Obitelj Drollet bila je silno uzrujana jer je smatrala da je Brandovo svjedočenje bila samo gluma kako bi Christian prošao sa što blažom kaznom. Unatoč tome, Christian Brando osuđen je na deset godina zatvora, a Cheyenne je psihički potpuno propala. Iako je Brando nakon toga snimio još desetak filmova, bilo je posve jasno da je njegova karijera završena. Ipak, još je 1978. uspio postaviti nevjerojatan svjetski rekord, čime je ušao u Guinnessovu knjigu rekorda zbog najvećeg honorara u povijesti kinematografije. Za ulogu Jor Ela u filmu “Superman” dobio je, naime, 3,7 milijuna do lara (preračunato u današnje relacije zbog inflacije 14,4 milijuna), i to za samo 13 dana snimanja. Krajem devedesetih godina zdravlje mu se ozbiljno narušilo, pa je uza se stalno morao imati spremnik s kisikom, a zaredale su i komplikacije prouzročene dijabetesom. Početkom lipnja 2004. respiratorne krize su učestale pa je smješten u sveučilišnu bolnicu UCLA, gdje su mu predložili da ga priključe na umjetna pluća. Njegov biograf tvrdi da je glumac to odbio riječima - čovjek ima pravo dostojanstveno umrijeti. Pepeo Marlona Branda, zajedno s pepelom njegova prijatelja Wallyja Coxa, prema njegovoj izričitoj želji, prosut je u kalifornijskoj Dolini smrti i na Tahitiju. A ono što je zauvijek ostalo iza Branda njegovi su filmovi.