U nedjelju navečer na Berlinalu smo dočekali i premijeru jedinog hrvatskog filma u ovogodišnjoj konkurenciji. U popratnom programu Panorama u kasnom je večernjem terminu prikazana drama “S one strane” redatelja Zrinka Ogreste. Zbog kasnog termina publike nije bilo onoliko koliko je na Berlinaleu uobičajeno, no film je primljen toplo, a gledatelji su autoru nakon projekcije dugo postavljali pitanja.
“S one strane” priča je o zagrebačkoj patronažnoj sestri Vesni ( Ksenija Marinković), radišnoj i samozatajnoj ženi koja je sama podigla dvoje odrasle djece. Jednog dana, telefonom joj se javi Žarko, bivši muž, otac njezine djece koji je 1991. kao oficir izbjegao iz Hrvatske. Kako film teče, uskoro otkrivamo narednu tajnu: Žarko nije bio bilo tko, nego zloglasni zapovjednik koji je zbog ratnog djelovanja i robijao.
Scenarij Mate Matišića
Vesnina djeca ( Tihana Lazović, Robert Budak) za oca ne žele čuti, njegovo ime u krštenici već im je dovoljan teret, a njegov identitet kriju čak i od partnera i mogućih poslodavaca. No, kako Žarko naziva i naziva, Vesnina se otresitost krabi pod navalom starih sentimenata. Najednom shvatite da vas film dovodi u srce bizarne prepletenosti Hrvata i Srba: red noža i klanja, red kumstava, zajedničkih kava i memorija.
To je trenutak kad Ogrestin film (po scenariju Mate Matišića) dobiva nagli, posve neočekivani obrat. On je tako šokantan da ga dobronamjeran kritičar ni u ludilo ne smije natuknuti. Tek ćemo reći da su kolege dugo nakon projekcije raspravljali o dvosmislenom značenju pojedinih replika, SIM karticama i znakovitim rekvizitima na stolu.
Svijet bez privatnosti
Ogresta i Matišić sparili su - ukratko - istočnoeuropski politički film s konceptualnim puzzleom tipa “Others” ili “Shutter Island”.
“S one strane” je solidan film. Ksenija Marinković je izvrsna, Lazar Ristovski efektan kao enigmatični Žarko. Kao mnogi noviji hrvatski filmovi (“Takva su pravila”, “Happy Endings”...) i Ogrestin eksploatira sivi, dotrajali postsocijalistički Zagreb, a kamera stalno prati likove kroz okna, vratnice i prozore, da naglasi kako žive u skučenom svijetu bez privatnosti. Pretpostavljam da će i nakon ovog filma biti prigovora kako se “stalno rade iste teme” i “opet o Hrvatima i Srbima”, pri čemu će ovaj put zbog svoje političke reputacije režiser biti lišen nastavka rečenice (da je “jugan” i “komunjara”). Osobno mi “S one strane” nije najdraži Ogrestin film (to ostaje “Tu”) - no riječ je o čestitoj i precizno napravljenoj urbanoj drami.
'SMRT U SARAJEVU' DANISA TANOVIĆA Priča o Bosni i bivšoj državi u 2014. godini
Tijekom nedjelje i ponedjeljka u službenom je programu prikazano još pet filmova u borbi za nagrade. Među njima, nama je svakako najzanimljiviji „Smrt u Sarajevu“ režisera Danisa Tanovića. „Smrt u Sarajevu“ jedan je u nizu filmova/knjiga/drama koje su zadnjih godina ispisane o Principu i atentatu 1914. Ono što Tanovićev film razlikuje od drugih je što to nije film o 1914., nego o Bosni i ex-Jugoslaviji 2014. Radnja filma smještena je u luksuzni sarajevski hotel koji je pamtio bolje dane- hotel je pred stečajem, a radnicima kasne plaće. U hotel dan uoči obljetnice atentata stiže francuski političar ( Jacques Weber) koji će sutra održati govor. No, radnici se spremaju za štrajk, a štrajkaše predvodi stara pralja. Srce filma su dvoje ljudi koji od bliskih suradnika postaju klasni neprijatelji: direktor Omer ( Izudin Bajrović), te kći sindikalistice, šefica recepcije ( Snežana Vidović). Tanović pri tom relativizira nacionalističke narative o prošlosti, i postavlja pitanje - na koga bi, zapravo, Princip mogao pucati danas?