Istup bivšeg premijera Zorana Milanovića na temu rejting agencija bio je duboko uznemirujući. Doznali smo da je zemlju četiri godine zapravo vodio čovjek koji uopće ne drži do mišljenja rejting agencija.
Na primjedbu Ivana Domagoja Miloševića kako je zbog njegova ignoriranja mišljenja rejting agencija nagomilano 100 milijardi kuna duga te stoga plaćamo višestruko više kamate od Čeha, Mađara i Poljaka, Zoran Milanović mu je odgovorio da ne “fetišizira rejting agencije” jer bi tobože mogao isprovocirati pitanje za koga zapravo radi te je u krešendu poslovične milanovićevske arogancije potpuno isključio mozak i zaključio: “Da se agencije pita, svjetsko gospodarstvo odavno bi implodiralo i nitko se ne bi mogao zaduživati. Gledajmo sebe, slušajmo Europsku komisiju i radimo po svome…”
Iako je poprilično jasno da je bivši premijer beznadežan slučaj kad je u pitanju stvarno razumijevanje ekonomije, ipak se isplati zbog opće javnosti objasniti što je sve Milanović krivo shvatio.
Kad Milanović kaže da bi svjetsko gospodarstvo implodiralo kad bi se pitale rejting agencije, on izgleda ne zna da rejting agencije imaju sustav ocjenjivanja zemalja, a ne planetarne ekonomije. Tako rejting agencije nekima dodjeljuju rejting AAA (to su oni najbolji, oni s najmanjim rizikom od defaulta odnosno bankrota), a ima i onih s rejtingom Ba1 - to je rejting dvije razine ispod investicijskog i u investitorskom žargonu obično se naziva “smećem”. Taj rejting preporuka je kreditorima i svim drugim investitorima da se radi o zemlji u koju je vrlo rizično ulagati jer su šanse da više nećete vidjeti svoj novac poprilično visoke. Upravo Ba1 rejting dodijelio nam je krajem prošlog tjedna Moody’s. Drugim riječima, rejting agencije uopće ni ne tvrde da će svijet implodirati jer su mnogim zemljama podijelili najviše ocjene, ali, isto tako, vrlo jasno poručuju da postoje zemlje s vrlo ozbiljnim problemima. Nažalost, i Hrvatska je s rejtingom “smeća” također među njima, a to, sad smo doznali, među ostalim možemo zahvaliti i Milanovićevom “vrhunskom poznavanju ekonomske logike”.
Nadalje, kad Milanović kaže da se mišljenje rejting agencija može ignorirati i raditi po svome, može se reći da se radi o mogućem, ali ne i o mudrom ponašanju, pogotovo ne kad su u pitanju manje zemlje poput Hrvatske.
Prvo, valja znati da mišljenje triju ključnih rejting agencija - Standard&Poor’sa, Fitcha i Moody’sa - ne ignorira nitko pa ni oni najveći. Kad je grupa rejting agencija, uključujući veliki S&P, 2011. srezala kreditni rejting Sjedinjenih Država, najmoćnija zemlja svijeta objavila je rat procjeniteljima. Nije ih ignorirala, kako sugerira Milanović. Najmoćniji na svijetu napravili su pravu uzbunu jer, naravno, smatraju da je rejting jako važan. Trenutačno su 2011. u Americi lansirane analize vrhunskih ekonomista i matematičara koji su dokazivali što sve S&P nije uzeo u obzir, a bilo je tu i pomalo prljave igre jer je američka vlada iznenada pokrenula istragu oko uloge S&P-a u procjeni tzv. mortgage backed vrijednosnica koje su bile jedan od značajnijih pokretača američke financijske krize. Svi su se jako uzbudili. Downgrade Amerike prvi put s AAA na AA+ od 1860. žestoko je napao američki Treasury Department (ministarstvo financija), a potom i pripadnici Demokratske i Republikanske stranke, biznismeni te akademski krugovi. Na kraju priče glavni direktor S&P-a, Deven Sharma, bio je prisiljen dati ostavku, a Fitch i Moody’s nisu se usudili dirati američki rejting.
Ako naš bivši premijer nije znao da je rejting važan čak i supermoćnim Amerikancima, misli li zastupnik Zoran Milanović da mi možemo isto što i Amerikanci ili su oni ipak nešto veća sila?
S obzirom na problem koji ima s razumijevanjem materije, ponudit ćemo mu vrlo jednostavan odgovor: ne možemo. Zapravo rijetko tko može. Zoran Milanović je otprilike tu negdje preuzeo vlast kad su Angela Merkel i Nicolas Sarkozy predstavili svoj veliki plan za eurozonu, a taj isti “zločesti” S&P objavio je negativne izglede za 15 zemalja eurozone. Tržišta su nakon toga teško penalizirala niz europskih nacija, a nakon mjesec-dva S&P je ostvario prijetnju te je srušio rejting Malti, Slovačkoj, Austriji, Francuskoj… Italija je bačena s A na BBB+. Posljedice su bile brze i očigledne: srušen je euro, cijena zaduživanja odletjela je u nebo.
Dakle, uopće nema dvojbe da su rejting agencije jako važne, a i jasno je da im se čak i velike zemlje teško mogu oduprijeti pa je potpuno nesporno da je otpor manjim zemljama nemoguća misija. Nažalost, mi smo imali premijera koji se posvađao s elementarnim činjenicama.
Zaključno, prokomentirajmo to što je Milanović je u Saboru poručio da mi trebamo raditi po svome. Tu se također možemo složiti, ali valja istaknuti kako i taj stav ilustrira nerazumijevanje ocjena i poruka rejting agencija. U suštini bi sebi napravili samo dobro da poslušamo preporuke triju ključnih agencija, Europske komisije ili, recimo, Svjetske banke. Ponekad se, doduše, dešava da neke od velikih institucija i agencija imaju nešto drugačija mišljenja, ali ako nam svi redom tvrde da nam prioritet mora biti fiskalna konsolidacija, onda tu zaista nemamo što dalje pričati, a ne kao Milanović tvrditi da se nakon mišljenja rejting agencija “više nitko živ ne bi zaduživao”.
Sve ovo ne pišemo zbog Zorana Milanovića koji se čini poprilično beznadežan slučaj jer ništa nije naučio u četiri godine mandata, nego zbog onih koji su došli na vlast.
Postoje, naime, vrlo ozbiljne indicije da ni aktualna parlamentarna većina nema dostatnu kritičnu masu dobrih poznavatelje ekonomske logike niti dovoljno iskusne ljude koji bi zajedno mogli voditi zemlju u smjeru brzih i odlučnih reformi, a ne politikantstva i skupih eksperimenata. Nije dobro. Ideje koje frcaju u Saboru o zamrzavanju drugog stupa i monetarnoj reformi predstavljaju siguran put u destabilizaciju zemlje. Zar smo zaslužili još jednu stranputicu nakon četiri godine Zorana Milanovića?