Neobuzdana energija alfa-mužjaka kojom zrači Alen Dijak, vlasnik konobe u TV serijalu “Larin izbor”, zasluga je 42-godišnjeg Mladena Vulića. Glumac rođen u Županji, kojeg mnogi pamte po ulogama u filmovima “Duh u močvari”, “Konjanik” i “Ta divna splitska noć”, te TV serijalu “Balkan Inc.”, sasvim se pronašao u toj ulozi. Među ostalim i zato jer u njoj dolazi do izražaja njegov dalmatinski karakter, naslijeđen od oca, koji ne želi obuzdati ni u privatnom životu.
Svakome kaže što ga ide, ne želi se svrstati u klanove i “ladice”, ne želi sudjelovati u projektima koji mu ništa ne znače i općenito ne trpi sputavanje, pa ne čudi da je čak dva puta izlazio iz stalnog angažmana (2001. otišao je iz ansambla zagrebačkog HNK, a potkraj lanjske godine napustio je i Dramsko kazalište Gavella) te se prepustio sudbini slobodnog umjetnika. Unatoč glasu buntovnika koji ga prati, Vulićeva duša široka je poput slavonske ravnice. To znaju svi njegovi prijatelji, a najbolje članovi obitelji – devet godina mlađa supruga Anamarija, balerina u zagrebačkom HNK, te kćeri Nadia (8) i Sofija (5). Među svoja četiri zida, sa svoje tri cure, Vulić se najbolje osjeća i opušta, pa čim završi snimanje “Larinog izbora” u Splitu, sjeda u auto i juri kući u Zagreb.
Kako vam je “legla” uloga Alena Dijaka? – Jako dobro. U početku je to trebala biti sporedna uloga, ali je s vremenom rasla i narasla toliko da sam sad skoro svaki dan na setu. Drago mi je da se gledateljima sviđa moj lik, jer je Alen narodski čovjek sa specifičnim odnosom prema životu i smislom za humor. Za uspjeh serijala važna je cijela ekipa, koja je vrlo profesionalna i čini mi se da smo u žanru podigli ljestvicu kvalitete.
Zašto ste prvo iz ansambla HNK, potom i iz “Gavelle”, otišli u slobodne umjetnike? – Postalo mi je važnije s kim radim, nego gdje i što radim. Ne da mi se više dokazivati, paziti što ću kome i kada reći, kako ću nekoga pogledati… Svijet u kojem se krećem je jako tašt, pa se broje svaka riječ i pogled. Čini mi se da sam uspio naći zlatnu sredinu u kojoj mogu egzistirati, a da se pod svaku cijenu ne guram drugima pod nos. Radim lijepe, nepretenciozne predstave, poput “Hrvatske Antigone” u Histrionskom domu, filmove i TV serijale koji me ispunjavaju. Kod nas su svi puni ideja o uzvišenoj umjetnosti, a na kraju se sve svede na to da mi dečko umire od side, a ja sam zaljubljen u devu. Mene, pak, zanimaju stvarni problemi koji se tiču i moje kože.
Žalite li zbog toga što vas prati glas neobuzdanog glumca i čovjeka? – Da, ali sam i zadovoljan postignutim. Sad sebe pokušavam ispravljati iznutra, ima tu posla koliko želite. Prije bih zagrizao svaku bačenu kost, sad se radije maknem, jer znam da nema nikakve pameti i hrabrosti u tome da ostanem. Samo bih izgubio vrijeme i energiju, a to je jedino čime samostalno raspolažem. Žalim zbog nekih krivih poteza, zbog situacija u kojima sam u afektu povrijedio neke ljude… Ali ne mogu prežaliti što nekima nisam sasuo sve u lice. Svjestan sam da me prati stigma čovjeka koji izaziva nered, ali to je copranje, sugestija od koje se želim odmaknuti, jer u biti nisam takav. Moji prioriteti i porivi i danas su isti kao i kad sam prepun ideala i ludih snova stigao na studij u Zagreb. Sad se, doduše, osjećam pomalo ulupano, kao onaj čuveni taksi iz pjesme Johnnyja Štulića, ali nema veze. I glava sam četveročlane obitelji, pa nemam više to naivno vjerovanje da se svemir vrti oko mene. Možda se i tješim jer sam se umorio od lupanja glavom o stalno isti zid, ali ne bih mogao glumiti bez žara – dosadilo bi mi i frustriralo me. Kad podvučem crtu, čini mi se da sam postao cool, realnije gledam stvari, naučio sam što je posao, a što su emocije, što je ljubav i samo moje, a što treba dijeliti s drugima.
Kakav ste otac? – Kao i svi, mislim da sam dobar, ali vidjet ćemo što će biti. Nitko ne zna tajnu savršene pedagogije, o svakoj odluci dvojim. Svaki dan se pitam trebam li, i koliko, nad kćerima bdjeti ili ih pustiti da se osamostale, steknu svoje iskustvo i vještine. Svaki roditelj zna da nema lakih odluka, ali se trudim biti prisutan, uvijek tu za njih u svim njihovim putanjama i lutanjima.
Kako vam se cure slažu? – Odlično, jako su zabavne. Nadia je krenula u školu, pa je i vrtićarka Sofia poželjela svoj radni stol na kojem piše zadaće. Iskreno, ponekad mi se čini da su moje cure – Anamarija, Nadia i Sofia jedino što valja. Zbog njih se utapam u svim problemima i zadovoljstvima koje život sa sobom nosi.
Kruno Petrinović
Pročitali ste skraćenu verziju intervjua s Mladenom Vulićem. U tiskanom izdanju Glorije (br. 891) saznajte i što je još glumac naučio o sebi i svom poslu u dvadeset godina karijere, po čemu razlikuje slavonsku krčmu i dalmatinsku konobu, kako se na prijemni ispit za Akademiju prijavio premda je prethodno svega nekoliko puta bio u kazalištu, kako se odlučio za glumački poziv i uživa li još u njemu, kako je sa suprugom kćerima odabrao imena, kakvo je bio dijete i po čemu pamti djetinjstvo u Županji.