Razgovarala Kristinka Šćavina Snimci: Mario Kučera i Glorijina arhiva
Njezin život mnogima izgleda poput sapunice. Ivana Kovač, 29-godišnja kći Miše Kovača i Anite Baturine, nekadašnje tinejdžerske miss, preživjela je mnogo toga lošeg: kao 14-godišnjakinja je izgubila 16-godišnjeg brata Edija, njezin je otac u stanju očaja pucao sebi u srce, a nakon što su joj se roditelji razveli, potonula je u pakao droge. Danas, dvije i pol godine nakon izlaska iz komune Susret na Čiovu, posve je druga osoba. Potkraj 2006. s ocem je snimila duet “Nema mi do tebe nikoga” za njegov album “Ja sam kovač svoje sreće”, a odnedavno je nova pjevačica Magazina. S grupom trenutačno snima pjesme za novi album koji će se pojaviti početkom ljeta, a sreću je našla u vezi s Elvirom Hasanhodžićem, apsolventom radiologije rodom iz Vodica.
Uvijek ste govorili da ne razmišljate o tome da se ozbiljno bavite pjevanjem. Kako to da ste ipak postali pjevačica? – Kao mala, bila sam vrlo stidljiva, Sjećam se da je jednom zbog moje treme propala predstava u vrtiću: imala sam malu ulogu, tek nekoliko rečenica, no toliko sam se preplašila da sam nasred bine počela plakati. Danas se i sama ponekad zapitam kamo je nestala moja trema. Kad izađem na scenu, osjećam se odlično. A odluka da zapjevam rodila se posve slučajno: tata i ja smo se vozili automobilom i skupa pjevali pjesme Tiziana Ferra. U jednom trenu mi je rekao: “Ivana, ajmo snimit duet”. U trenutku kad sam bila pred mikrofonom u studiju, shvatila sam da to zaista želim.
Što vam je tata rekao kad je čuo da ste pozvani da pjevate u Magazinu? – Najprije je kazao “ne”, onda je malo šutio pa rekao: “Dobro, ajde”. Nikad ne bih na to pristala da nisam dobila njegov blagoslov. On mi je dao samo jedan savjet: “Nemoj nikoga kopirati. Budi svoja.”. Mišo je osoba kojoj vjerujem najviše na svijetu, a što se tiče glazbe, on će mi uvijek biti broj jedan. Jedan je od rijetkih koji pjeva s dušom. Kako mu je 65 godina, više mu se ne da često nastupati, ali kad se popne na pozornicu, i danas je pravi zmaj kojem nitko nije ravan.
Kakvu glazbu slušate kod kuće? – Slušam sve – od Rolling Stonesa do klasike i Dražena Zečića. Kad sam dobre volje, uživam u funkyju i housu, a kad sam tužna, bolje mi legnu domaći izvođači.
Biste li mogli biti s dečkom kojem se ne sviđaju pjesme vašeg oca? – Naravno da bih. Uostalom, Mišo mi je uvijek govorio: “Budi s onim tko te voli i cijeni”. Posve mi je nebitan kakav je njegov glazbeni ukus, važnije mi je da mi dečko previše ne podilazi jer sam temperamentna i impulzivna. Kad se svađam, često vičem i zato moram biti s nekim tko na to zna uzvratiti. A Elvir to radi izvrsno: veoma je miran i staložen, ali ne popušta. On me nježno spušta na zemlju, a to je baš ono što trebam.
Kad ste se i gdje upoznali? – Elvir je iz Vodica, a upoznali smo se prije četiri godine u obližnjem Tribunju, gdje živi moja mama. Preko ljeta je radio u jednoj pizzeriji pa smo se često viđali. Na njega sam gledala kao na “onog smišnog malog”, a zbližili smo se tek prošlo ljeto na Mišinom koncertu u primoštenskom klubu Aurora. Prohodali smo 1. rujna, na moj rođendan.
Kako je reagirao vaš otac kad ste mu predstavili Elvira? – S Mišom sam uvijek imala problem pri predstavljanju svojih momaka. Njegovi su kriteriji izvanzemaljski: svakom bi uvijek našao neku manu. Elvir je prvi koji mu se odmah svidio. Miši uopće nije smetalo to što je sedam godina mlađi, jer je vidio da me iskreno voli. Tati je bitno da je pored mene netko tko će me, kad skrenem s pravog puta, povući za rukav i vratiti u normalu, a Elvir je upravo takav. Unatoč mladosti, mnogo je zreliji od mene. Meni je često glava puna snova, a on je realan i uvijek mi kaže kakve stvari zaista jesu. Ponekad mu se divim kako sa mnom uspijeva izaći na kraj, jer sam zaista teška osoba. Iako je Elvir apsolvent radiologije na fakultetu u Rijeci, gdje priprema diplomski, viđamo se svaki vikend. Ili ja odem k njemu ili on dođe u Zagreb. Udaljenost nam nije nikakav problem.
Razmišljate li o braku i djeci? – Zasad još ne, ali jednom, u budućnosti, voljela bih imati romantično vjenčanje u dugoj bijeloj haljini i ne s previše ljudi. Naravno, Mišo bi morao pjevati. Bez toga vjenčanje ne bi bilo potpuno.
Koja je najveća zabluda koju ljudi imaju o vama? – Prva je da sam umišljana i prepotentna zato što mi je Mišo otac, a druga da je on urgirao da me izaberu za pjevačicu Magazina. Iskreno, čini mi se da sam ljudima bila najdraža kad sam bila u komuni. Onda su svi govorili “jadna Ivana”, a sad kad sam počela raditi nešto pozitivno, sada im više ne valjam. No, ja mislim da ta “mala od Miše” zaista valja, a tako misle i oni koje volim i čije mi je mišljenje jedino važno. Nekima je najlakše reći da me otac smjestio u Magazin jer im je tako lakše prihvatiti stvari koje im smetaju. U ovom slučaju, to je da ja zaista nešto vrijedim i da me Tonči Huljić zbog toga i pozvao u grupu. No, ta je činjenica očito prevelik udarac za njihov ego.
Možete li usporediti Ivanu danas i Ivanu od prije deset godina? – Tada nisam znala tko mi glavu nosi. Bila sam izgubljena, ravnodušna prema svemu, bez cilja. Živjela sam od danas do sutra. Bila sam iskompleksirana, bez samopouzdanja, mislila sam da nikad neću napraviti ništa vrijedno. To je bilo neobično, jer sam srednju kozmetičku školu završila s odličnim uspjehom, plesala sam balet, trenirala tae kwon do… Bila sam dobra u svemu čega bih se ozbiljno prihvatila, no ipak nisam vjerovala u sebe.
Kakvo vam je bilo djetinjstvo? – Predivno. Odrasla sam u pravoj idili, okružena pažnjom i ljubavlju. Bila sam prava tatina kći. Svugdje me vodio sa sobom, a ja sam ga obožavala. U svemu mi je popuštao, za razliku od mame, koja je bila stroga, tjerala me da učim, stalno mi nešto branila… Kao tinejdžerica sam se s njom stalno svađala. Trebalo je proći mnogo godina da shvatim da mi je, zapravo, željela samo dobro.
Kakav ste odnos imali s bratom Edijem? – Kad smo bili mali, Edi me stalno tukao. Bio je dvije godine stariji i mlađa sestra išla mu je na živce. Kasnije smo postali najbolji prijatelji, a on je imao izrazito zaštitnički odnos prema meni.
Što se dogodilo s obitelji nakon njegove pogibije? – Totalno rasulo. Tata je previše osjećajan i to ga je potpuno dotuklo. Počeo je piti tablete za smirenje, a prve dvije godine plakao je svaki dan i satima bio na groblju. Mama se okrenula vjeri i stalno išla u crkvu, a ja sam bila “čardak ni na nebu ni na zemlji”. Najprije sam bila užasno zbunjena i nisam mogla vjerovati da se to dogodilo, a onda mi se činilo kao da sam u hororu koji nikako ne prestaje.
Jeste li ikada zamjerili roditeljima što vam u to vrijeme nisu posvetili više pažnje? – Nisam. Svaka osoba doživljava bol na svoj način. Ljudi se ne mogu u takvim situacijama ponašati onako kako bi drugi od njih to htjeli. Mislim da bi me Bog kaznio kad bih im to zamjerala nakon svega što su za mene učinili. Bilo bi to grozno od mene.
Kakva ste bili kao tinejdžerica? – Nestrpljiva. Sve što bih poželjela, morala sam odmah dobiti ili napraviti. Bila sam fino odgojena cura, ali u srcu potpuno divlja. Kod mene nikad nije vrijedilo pravilo da se uči na tuđim pogreškama. Ničeg se nisam bojala. Činilo mi se da mogu baš sve. Sjećam se kad sam se jednom napila, sjela za volan automobila i zabila se u drvo sa 120 kilometara na sat. Prošla sam s brojnim posjekotinama i potresom mozga. Bila sam uvjerena da me samo Bog sačuvao od smrti.
Kako ste doživjeli razvod roditelja? – Kao nešto užasno. Nikako se nisam mogla pomiriti s tim. Ostala sam sama, bez nadzora i kontrole, s mnogo novca koje su mi davali roditelji. Nisam imala ni brige ni pameti: neprestano sam tulumarila, a s 19 godina počela sam eksperimentirati s lakim drogama. S 21 sam već bila na heroinu. Zašto sam počela? Zato jer sam željela pobjeći od stvarnosti. Najteže mi je bilo preživjeti dan: mrzila sam ga od trenutka kad bih otvorila oči, čekajući samo da prođe. I tako svaki dan.
Kako ste reagirali kad su vam javili da je otac sam sebi pucao u srce? – To mi je telefonom javio neki novinar. Pritom mi je kazao da si je Mišo pucao u glavu. Kad sam to čula, onesvijestila sam se. Mišo mi je uvijek bio najveći oslonac i najbolji prijatelj. Bila sam prestravljena.
Je li vam trebalo dugo vremena da mu oprostite? – Nikad mu to nisam zamjerila. Ljudi su govorili da je to bilo sebično od njega, ali da ga poznaju kao ja, znali bi da to nije istina. Riječ je bila o golemoj tuzi koju on u tom trenutku nije mogao pobijediti na drugi način. Potpuno sam ga razumjela.
Kako se slažete s očevom suprugom Lidijom i majčinim mužem Vinkom Gulinom, pizza-majstorom iz Tribunja? – Ispočetka mi je bilo malo neobično, ali sad se izvrsno slažem i s jednim i s drugim. Vinko je veoma pozitivna osoba i veliki radnik. Lidija je nevjerojatno brižna: pazi na mog oca kao na oči u glavi. Koliko povjerenja imam u nju, najbolje govori to da je ona bila prva kojoj sam priznala da se drogiram. Satima je pričala sa mnom, vodila me k liječniku, brinula se o meni kao da sam joj kći. A kad je tati rekla da uzimam heroin, on nije mogao vjerovati. Isto tako – šokom i nevjericom – reagirala je i moja mama.
Kako ste završili u komuni sestre Bernardice Susret na Čiovu? – Otac mi je, nakon što sam jednom prilikom popila više tableta za smirenje, naredio da moram ići. Nalazila sam se u takvom apatičnom stanju da sam mu rekla: “Možeš me posaditi tu umjesto drveta, svejedno mi je.” Već nakon dva tjedna u komuni htjela sam pobjeći: teško sam se privikavala na ranojutarnja ustajanja, stotine pravila, neprestani rad i nadzor… Nakon šest mjeseci, inzistirala sam da izađem, ali otac to nije dopuštao. Počela sam izrađivati keramičke predmete, što me smirivalo. Nakon deset mjeseci u meni je došlo do loma. Jedno jutro sam se probudila i shvatila da želim živjeti i da je komuna za mene bila jedini izlaz. Shvatila sam kakva sam nekoć bila – razmažena i nesigurna – i odlučila da je došao trenutak da promijenim život iz korijena. Tad sam dragovoljno odlučila proći cijelu terapiju koja je trajala dvije godine. Roditelje sam smjela viđati triput godišnje, a dopuštena je bila samo komunikacija putem pisama. Unatoč tome što je znao da ne smije razgovarati sa mnom, moj otac je dvije duge godine svaki dan zvao operatera u komuni i raspitivao se kako sam.
Je li vam bilo teško prilagoditi se na život nakon komune? – Ne, odmah sam se zaposlila kao prodavačica u butiku. Bila sam silno ponosna na sebe jer su to bili prvi novci koje sam sama zaradila. Mnogo mi je značilo što su moji roditelji imali povjerenja u mene. Nikad nisu ni pomislili da bih se mogla vratiti drogi. Poslije sam radila kao administratorica u trgovačkoj tvrtki, ali očito je i meni bilo suđeno da propjevam. Geni su ipak geni.