Glazbena diva ugostila nas je u svom zagrebačkom domu i otkrila sve o počecima, odrastanju, ljubavima, zdravlju i odluci da nakon više od šest desetljeća ode na svoju zadnju turneju
Do Tereze Kesovije (87) nije bilo lako doći. Ne zato što je glazbena diva - ni na trenutak se nije tako postavljala - već zato što joj zdravstveno stanje to jednostavno nije dopuštalo. Unatoč brojnim pozivima i dogovorima, mjesecima smo čekali "zeleno svjetlo", odgađali susrete - i tek kada nas je konačno ugostila u svom zagrebačkom domu na sjeveru grada, shvatili smo da smo stigli u pravom trenutku. Jer Tereza je bila u punoj formi - dobro raspoložena i s osmijehom na licu, otvorila nam je vrata svog doma, a dok nam se ispod nogu motala njena kujica Nike, glazbenica je pozirajući i zapjevala. Nakon tri sata provedena s tom neponovljivom umjetnicom rastanak je bio jednako emotivan koliko i težak. Teško će biti i ovoj Dubrovkinji posljednji put stati na pozornicu, na oproštajnoj turneji koja započinje u Splitu 3. svibnja, a nastavlja se u Dubrovniku, Ljubljani i Zagrebu. Da je doista riječ o oproštaju, nije odlučilo ni srce ni glas, već vrijeme, koje neumoljivo podsjeća da i najveće karijere jednom moraju zatvoriti svoj krug. U razgovoru za Gloriju, Tereza se prisjeća svojih početaka - kako je kao djevojčica trčala Konavlima koje su je inspirirale za sviranje flaute, bježala iz škole u kojoj je prezirala matematiku, neimaštine tijekom studija na glazbenoj akademiji u Zagrebu, ali i sjećanja na to razdoblje koje je veže za Arsena Dedića i prve ljubavi. Prisjetila se i brojnih svjetskih umjetnika koje je upoznala tijekom dugogodišnje karijere u Francuskoj, ali i onih istinskih prijatelja koji su danas bezuvjetno uz nju. U toj mješavini sjećanja, emocija i životne mudrosti, Tereza danas djeluje smireno i pomireno: kao umjetnica koja je proživjela mnogo, dala još više i koja, unatoč oproštaju od pozornice, ne prestaje biti prisutna ondje gdje je oduvijek najviše pripadala - u srcima publike.
Svoju turneju počinjete u Splitu, zašto je baš taj grad prvi na redu?
Dubrovački gradonačelnik već mi je zamjerio što Dubrovnik nije prvi. Međutim, kad bi me netko naglo probudio i pitao koji grad više volim - Split ili Dubrovnik - ovako na brzinu rekla bih: "Podjednako." Split je grad temperamenta i grad koji mi je jako puno dao. Tamo je sve počelo 1962., kada sam prvi put nastupala na Splitskom festivalu. Splićani su uvijek vjerovali u mene. Naravno da sam Dubrovkinja, Dubrovnik me svojata - tamo sam rođena. Divan je to grad koji me izludi u najpozitivnijem smislu. Na onim uličicama na Stradunu sam odrastala. Splitu sam se približila bez nametanja.
Birate li već haljine i odijela?
Biram, jer mi je to važno, a o tome se već godinama brine moja Greta Gudelj. A kada to kažem, iz mene progovara ljubav i poštovanje prema mojoj publici koja mi je vjerna tolike godine. Nije lijepo da dođem nonšalantno odjevena ili, primjerice, golih koljena. Iako je i toga bilo. Kad sam pjevala "Sviraj mi, sviraj", nosila sam haljinu u stilu današnjih. Nisam imala grudnjak, bila je dosta prozirna, leđa gola. To je bila prekrasna haljina, divnih boja, i ljudi su je zapamtili.
Kad ste donijeli odluku da su vam ovo zadnji nastupi?
Kad sam bila zaista između života i smrti i mislila da neću izdržati. Kad sam počela ozbiljnije obolijevati, pitala sam se - znam li uopće stati ili moram sve do kraja gurati? A onda razmišljam o ljudima koji mi svakodnevno pišu i govore koliko im znači moj glas i moje pjesme, dolaze na moje koncerte, koji su kupili kartu, našminkali se, odjenuli, koji su došli da me slušaju... No, zdravstvene tegobe ostavile su posljedice. Prije sedamnaest godina zbog karcinoma sam ostala bez jednog bubrega, operirala oba koljena, imala sam upalu pluća i četiri puta sepsu, sluh mi je još odavno oštećen, a u zadnje vrijeme i vid, o kojem se brine poliklinika Svjetlost... Svakodnevno trpim bolove u nogama i kralježnici pa hodam sa štapom. Prijateljica Martina Plesnik poklonila mi je štap sa Swarovski kristalima koji ide sa mnom na koncerte. Ali ja sam borac. Majka mi je umrla dva dana nakon što me rodila, a ja sam se ipak izborila za život. Imam golemu energiju. Puštam sudbini da radi sa mnom što hoće. A da se ponavljam, kao moja kolegica Nana Mouskouri koja je imala već pet oproštajnih turneja - to nije moj đir, možda još koji nastup - ali nikako turneja.
U vašem dokumentarcu "Ja sam Tere" Đelo Jusić kaže da ste još uvijek poput djevojčice, a vaša unuka Mila da samo vi i Bruce Springsteen možete tri sata pjevati na pozornici. Možete li toliko?
E, pa tu se malo zeznula, jer sam u Ljubljani u Cankarjevom domu pjevala više od tri i pol sata! Ne znam što to mene ponese, valjda publika. Oni su moja motivacija. Sada planiram na svojoj mini turneji pjevati kraće. Maraton mi ne bi baš dobro činio jer sam limitirana stajanjima.
Tko vam najviše pomaže u svakodnevici?
Moja Goga, moja najdivnija prijateljica, kakvu je danas teško naći. Goga je predivno stvorenje, jedna jedina. Uvijek je tu, vozi me liječnicima, a kada sam bila baš teško bolesna, ona bi dolazila ujutro s kavom iz mojeg aparata i donosila mi je u bolnicu. Donijela bi mi ručak, večeru, nešto što volim, primjerice sir i vrhnje. Čak je i moju kujicu Nike ‘švercala‘ u krugu bolnice da je vidim kako bi me motivirala na hodanje. Ona je moj čuvar, ali ne onaj koji služi, koji je plaćen za to, nego prijateljica koja me voli. Znamo se posvađati jer smo obje temperamentne Dalmatinke, ali to kod nas traje kao bljesak munje. Upoznale smo se kada sam davno bila žrtva piramidalne prevare, kada sam uložila novac i ostala bez njega te angažirala Gogu koja je odvjetnica. Volim je i poštujem, kao i njenu obitelj.
Dolazi li vam fizioterapeut?
Da, moj dragi Luka dolazi svaki dan i vježbam pola sata. On me nakon operacija koljena postavio na noge i učila sam koračati peta - prsti. Nisam mogla korak napraviti, iako je liječnik Ivan Karlak koji me operirao napravio odličan posao. A leđa me bole ne samo od godina nego i od nošenja teških kofera godinama po raznim turnejama i putovanjima.
Kad rezimirate cijelu karijeru, u kojem ste periodu najviše uživali?
Meni je uvijek lijepo. Scena mi daje nevjerojatnu snagu. Daje mi to jedno strujanje dobre, snažne energije koja ide od mene k njima i od njih k meni. To je krug adrenalinčića, malih anđela. Ja na pozornici lebdim.
Vaša druga majka i tata htjeli su da završite strukovnu školu, za krojačicu - da znate kuhati i šiti jer "kako ćete inače biti spremni za brak"?
Da, bila je to škola u kojoj se učilo šivati, kuhati, a mene je zanimala glazba. Ne možeš me uokviriti i držati me tako. Ništa me to nije zanimalo, a najmanje matematika, iz koje sam bila na granici jedinice i dvojke. I danas se smijemo tome jer kod mene jedan i jedan nisu nužno dva. Na putu do škole bila je crkva pa sam uvijek sv. Vida molila dvojku iz matematike. Ali bila sam "capo di banda", cijelo društvo sam pozvala na kupanje za vrijeme škole - i naravno da sam imala ukor. Onda bi doma bilo veselje. U jednom sam trenutku rekla profesorici da više nisam učenica ove škole jer mene to ne zanima. Pokupila sam stvari, otišla doma i naravno da sam dobila batine. Više sam uživala u glazbenoj školi i svojoj flauti.
Jeste li ikad osjetili gubitak majke?
Mama je preminula 48 sati nakon porođaja, a otac je, srećom, nakon godinu dana upoznao divu ženu koju sam kasnije zvala majkom. Ona nije mogla imati djece i obožavala je mene i starijeg brata. Moj drugi gubitak bio je kada sam izgubila tri godine starijeg brata u dobi od 39 godina. Spasila me glazba.
Zašto flauta?
Ona me podsjećala na pjev ptica iz mojih Konavala. Činila mi se kao sudbonosna. Rođena sam u Dubrovniku, ali Konavli su mi u srcu. To je moje djetinjstvo, najsretniji dani mog života. Miris trave velikog Konavoskog polja, jahanje na tovaru, konju, odlazak na pašu s drugom djecom. Po cijele dane smo bili vani u igri, na kupanju, a kući bismo se vratili rasparane odjeće od igre.
Je li istina da su mama i tata morali prodati svinju da bi maloj Terezi kupili flautu?
O, da. Ali nisam jedina. I moj Arsen je imao istu sudbinu. I njegovi su roditelji prodali prasca da bi on dobio flautu, kao i moj otac. Kupio ju je od jedne časne sestre, što je prasac platio glavom. Brat i ja smo bili tužni kada nam je otišao prasac, jer smo vidjeli kako je došao na svijet...
S Arsenom Dedićem studirali ste na glazbenoj akademiji u Gundulićevoj ulici u Zagrebu. Kakve vas uspomene vežu za taj period?
Imamo puno anegdota. Živjela sam u studentskom domu u Jurjevskoj ulici, jako skromno. Arsen je došao do mene i zamolio bih li mu posudila jedan lijepi plavi pulover za izlazak. Rekla sam da može, ali da mi ga mora vratiti jer će mi trebati, bila je zima... Izlazili smo na akademiju na plesnjake. Bilo nam je lijepo, ali nikad se ne bih vratila u studentske dane. Vratila bih se samo u djetinjstvo, u moje Konavle, kada sam bila "pastirić iz Grada". No Arsen i ja smo uživali. Sjećam se da smo na uglu Gundulićeve i Ilice odlazili u jednu slastičarnicu na rezance sa sirom i orasima. Bila sam s Arsenom i Gabi dan prije nego što je posljednji put završio u bolnici. Bilo je to veliko prijateljstvo. To su tužna sjećanja, jako sam ga voljela i poštovala, sve je znao o meni.
Kako podnosite odlaske dragih ljudi, među kojima je i Gabi Novak?
Jako teško, kada mi odlaze prijatelji, onda je to istinska bol. S Gabi sam od početaka bila prijateljica, vezale su nas godine i godine, cijeli smo se život družile.
Tijekom vaše karijere u Francuskoj upoznali ste brojne poznate osobe poput Omara Sharifa, Charlieja Chaplina... Što vam je najviše ostalo u sjećanju?
Imala sam priliku upoznati i družiti se s brojnim svjetski poznatim umjetnicima - ne samo površno, nego i kroz stvarne razgovore i zajedničke večeri. Među njima bih posebno izdvojila Charlieja Chaplina, koji je za mene bio jedinstvena veličina. Kad sam nastupala u Palais des Nations u Ženevi, on je sjedio u prvom redu kao počasni gost. Nakon koncerta smo se i susreli - bio je izuzetno srdačan i zahvalio mi, što mi je ostalo u posebnom sjećanju, pogotovo jer sam izvodila pjesmu povezanu s njegovom glazbom iz filma "Grofica iz Hong Konga". Upoznala sam i mnoge druge velike umjetnike poput Omara Sharifa, Petera Ustinova, Michela Legranda i Gilberta Bécauda, Charlesa Aznavoura. Posebno bih istaknula pjevačicu Dalidu, koja mi je onako draga i skromna znala reći "pa ti pjevaš bolje od mene". Za moj doprinos glazbi i umjetnosti Francuska mi je dodijelila prestižna odlikovanja - 1999. Vitez reda umjetnosti i književnosti te 2021. Časnik reda umjetnosti i književnosti. S francuskom scenom bila sam posebno bliska - ne samo kroz susrete nego i kroz dugotrajne, iskrene odnose i razgovore. Nije mi bilo važno samo fotografirati se s nekim, nego razmijeniti misli, upoznati ljude i njihovu umjetnost izbliza. Ti razgovori, osobito na francuskom jeziku, puno su mi značili i pomogli mi da se razvijam, uz sve knjige koje sam pročitala. Danas mi je čitanje otežano zbog vida, što doživljavam kao velik hendikep, ali i dalje učim, pamtim i živim kroz iskustva i ljude koji su obilježili moj put.
Rano ste se udali za Miru Ungara, s kojim imate sina Alana, a kasnije ste imali brak s Ronaldom Lopatnyjem. Jeste li se nakon dva razvoda razočarali u ljubav, ili ste imali neke ljubavi za koje javnost nije znala?
Nisam, jer nisam željela da me ta eventualna veza opet dovede do još jednog braka koji bi, možda, kao i ova dva - bio promašen.
U kakvim ste odnosima sa sinom Alanom?
Moj Alan je divan, samozatajan. U turizmu je već 40 godina, puno putuje, a njegova supruga Ljiljana radi s njim. Ona je jako drago stvorenje i jako je volim, kao i unuku Milu koja je završila francuski jezik, a nedavno se udala. Iako nitko nije naslijedio tu golemu ljubav prema glazbi, imaju veliku ljubav prema putovanjima i cijela obitelj je u tom biznisu.
Kakva ste mama, baka, svekrva?
Jako sam željela postati svekrva i biti dobra svekrva, a ne onakva kakvu sam ja imala. Mislim da sam dobra svekrva, ne petljam im se u život, uvijek sam podrška. Svjesna sam činjenice da mogu doći k meni onda kada im vrijeme to dopušta.
Vaši suradnici kažu da ste karakterno prvo vulkan, pa onda bonaca, da uvijek pričate viceve i redovito kasnite. Je li to istina?
Sve je točno. Posebno ovo zadnje. Uvijek kasnim i srećom da imam svoju Gogu koja se brine da dođem na vrijeme. Karakterno sam lako zapaljiva, ali se brzo smirim. Iako, uvijek se znam ispričati ako sam pretjerala ili pogriješila.
A na koncertima koji nas čekaju, stiže li vulkan ili bonaca?
Počinjem u Splitu, a tamo nikako ne može biti bonaca. Zato se mi tako i volimo i poštujemo, jer smo potpuno otvoreni.
Koja vam misao daje snagu i vodi vas kroz život?
Citirala bih generala bojnika, zapovjednika južnog bojišta i obrane Dubrovnika u Domovinskom ratu Nojka Marinovića, koji je na svojoj grobnoj ploči na Boninovu dao uklesati: "Našu djecu trebamo učiti da pamte, ali ne i da mrze. Jer pamćenje je alat, a mržnja teret."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....