Za osobu čiji je moto “nikada ne pokušavaj zadovoljiti svakoga jer na kraju nećeš zadovoljiti nikoga, a najmanje sebe” irski komičar Dylan Moran oko sebe je okupio više nego impresivnu brojku iznimno zadovoljnih obožavatelja.
Među njima je i vjerna publika u Hrvatskoj koja će u čarima ovog prekaljenog cinika moći ponovno uživati 28. veljače u kinu Studentskog centra u Zagrebu te premijerno u Splitu 3. ožujka u Domu HV Lora.
Dylan je nedavno prestao pušiti čega se – za našeg posljednjeg susreta prije nekoliko tjedana u Londonu – i dalje uporno pridržavao priznajući da je ta “odrasla” životna odluka od njega napravila još većeg gunđavca nego što je bio prije. Ljubitelji njegovog opusa najbolje ga pamte upravo takvog, kao gunđavog Bernarda Blacka, nimalo autobiografskog, ali vrlo osobno obojenog glavnog lika serije “The Black Books”. Serija prati životne zgode tog nevoljkog vlasnika male neovisne knjižare koji iznad svega mrzi administraciju – i vlastite kupce.
Nastupom u dva od tri filma “kornetske trilogije” Simona Pegga i Edgarda Wrightea, zombie komediji “Shaun of the Dead”, romantičnoj komediji o maratonu “Run Fatboy, Run” te ulogom neprilagođenog knjižara kojeg je odigrao u holivudskom hitu “Notting Hill” Moran je za oko zapeo i ljubiteljima filma. Komedija je, međutim, njegova prva ljubav.
– Nije isto imaš li dvadeset i nešto ili četrdeset i nešto. Postaneš drugačiji zbroj kvrga. Svijet se promijenio i ti zajedno s njim. Definitivno bih izgledao poput idiota kada bih danas govorio kako se ganjaju cure. Ili da govorim o modi. Ili o nekoj drugoj temi koja me zapravo više ne zanima. Tvoj se materijal mijenja zajedno s tobom – kaže Dylan.
“Off the Hook” posljednji je u nizu Moranovih pogleda na svijet oko sebe koji pita jesmo li religiju zamijenili internetom, reži na hipstere i preskupu kavu u stiropornim čašama i sve to uz obavezni, ali lagani dodatak o politici, imigraciji i sasvim običnim sitnicama koje sačinjavaju svakodnevni život.
Show “Off the Hook” gledatelji u Splitu i Zagrebu vidjet u okviru europskog dijela turneje koja traje već više od godinu dana. Hrvatska je, po Dylanovim vlastitim riječima, bila jedna od točaka koju nikako nije želio zaobići jer je tijekom posljednjeg nastupa 2013. ostao oduševljen “ne samo reakcijom publike već i razumijevanjem kulturnih referentnih točaka” na koje se Dylan tako srčano okomljuje od samih početaka daleke 1992. godine.
Četiri godine kasnije, 1996., Moran postaje najmlađim dobitnikom prestižne Perrier nagrade na edinburškom festivalu i od tada traje ljubav između njega i njegove publike. Sam kaže da mu je nastupati na sceni “najdraži posao” iako naglašava da nikada u životu nije “planirao svoju karijeru”. Iako – imao je jedan moto. Užasava se uredskog posla: “Stavite me u ured na tjedan dana i završio bih u zatvoru”.
Putanjom kojom se kreće Dylanova karijera nema puno straha da će ga sustići sudbina iz te njegove fobije. Za onu drugu – neupitnost smrtnosti i pitanja koja ona nosi – odgovor je dijametralno suprotan. Odgovore o smrtnosti još nema. Ali je razmislio o starosti. “Ljudi što su stariji sve više razvijaju romantičan odnos sa svojim organima. Mogao bih otići na večeru i koje piće, ali mislim da se moja jetra ne bi složila s tom idejom…”