Do godišnjih odmora nema još mnogo. No još nije kasno da se počne činiti ono s čime je trebalo početi davno ranije ili još bolje kako je trebalo – živjeti. Već sada mnoge žene, a i poneke muškarce, hvata panika kad se nakon tuširanja pogledaju u zrcalo. Užasavaju ih otromboljeni trbuh, naslage sala i celulita. Kad u polumračnoj sobi bace samo jedan pogled na zrcalo, zatvore oči od – očaja.
Dopustili su si ono što nisu smjeli – deformirali su si tijelo, a kako je rekao jedan psiholog, to znači i dušu. Jer ipak je u zdravom tijelu – zdrav duh. A debljina nije zdravlje! Naprotiv! A i srednji vijek je davno iza nas kad se mogla čuti uzrečica – kako je lijepa i debela! Samo pomisao na polugolo tijelo na nekoj plaži plaši ih. Ti izbjegavaju odlaske na kupališta, nose odjeću koja skriva ono što bi trebalo isticati. Boje se podrugljivih pogleda, ali i okretanja glave jer izazivaju čuđenje ako ne i užas što izgledaju – nezgrapno. Ne jednom sam se i sama upitala koje su to žene, a dakako i muškarci, koji si ne mogu pomoći i reći – neću jesti i debljati se! Njih zasigurno nešto muči. Oni su zreli za psihijatra prije nego za endokrinologa. Oni nešto nadoknađuju enormnim količinama jela. Samo što? Nedostatak ljubavi, žalost za nekim, nezadovoljstvo nečim? Sve se ipak vrti oko ljubavi, ovakve ili onakve. Razgovor s psihologom ili psihijatrom će i njima, ako ne znaju, otkriti što je to. I spasiti ih od daljnjih nezadovoljstava. I još nešto – zna se čuti uzrečica kako su debele žene pa i muškarci dobroćudni. Iz nekih vlastitih saznanja spoznala sam da tomu i nije tako.
Marisa je bila draga djevojka. Uvijek spremna na šalu. Ma gdje da se pojavila, bila je rado primana. Nije baš imala sreće u ljubavi, a onda je i njoj – svanulo. Zaljubila se, ljubav joj je bila uzvraćena i udala se. Misleći kako je “sad sigurna za cijeli život”, opuštala se i zapuštala svakim danom sve više. I počela se debljati do negledljivosti. Muž je sve više izbivao, viđali su ga s drugim curama, a ona je sve više jela i postajala sve zločestija. Smršavjela je tek kad ju je ostavio. Ne nikakvom dijetom već gubljenjem apetita. Prekasno! Suzana je, pak, oduvijek bila debela. Dok je bila mala, to je bilo čak i simpatično, ali kad je došla u pubertet i “raskvasila se”, usporedo s time postala je sve zločestija. Prijateljice je nisu zbog toga voljele, a dečki je nisu ni gledali osim s podsmijehom. Nažalost, nije završila dobro. A da ju je tek netko uputio na liječenje, sigurno bi bila sretna i ona i svi oko nje. I Suzani i Marisi pomogao bi tek stručnjak. Njihova debljina odraz je njihovog psihičkog stanja, a to treba najprije liječiti. Nisam baš pobornica brzih i efikasnih i tko zna kako sve nazvanih dijeta, ali sam cijeli život pazila što jedem, kako jedem i ono najvažnije – koliko.
Znam da ću opet čuti prigovore – vi ste si to mogli priuštiti. Vi ste mogli jesti što ste htjeli, mogli ste birati, a mi jedemo ono što imamo i što će nas zasititi. Kruh, mast, tijesto, riža… Zasitno i jeftino, ono što si možemo kupiti. Dabome da je to samo djelomično točno jer debelih ima među svim slojevima društva. Premda neke namirnice, a i o tome sam već pisala, više debljaju od drugih, ali nije stvar u tome nego naj- češće u – količini. Neka se nitko ne zavarava – nema debljanja bez jela! Vidjela sam u životu mnogo žena koje nisu imale lijepo lice, ali su imale predivno tijelo. Muškarci su mi znali govoriti u svojim ispovijestima da nema ništa ljepše na ženi od nogu, guze i prsa. Debljina nije lijepa, ali slažem se i s onima koji kažu da nije ni mršavost. I još nešto što nije nevažno – muškarci ne vole koščate žene. Može se vidjeti i na manekenkama da su sve manje anoreksične. Znači da su i kreatori shvatili da neka umjerenost i tu mora prevladati. I sad se sjećam dok pišem o ovome svoga švicarskog znanca. Teško da bi ičim privukao koju ženu osim – novčanikom. Ali to je bilo dovoljno da čak i bira. I uvijek je odabirao ne one baš debele, već one koje su imale izražajne grudi, lijepe noge, ali i uočljivu – guzu. Jednom mi je čak i rekao da su Hrvatice zgodne, da su privlačne jer ne izgledaju – anoreksično. A hvalio se da mu mnoge nisu odoljele. Ja sam čak jednu od tih zemljakinja i upoznala, ali njoj nije bio baš drag taj susret. Vjerojatno je imala neki pogrešan dojam o meni. Da je znala da ja nikoga ne osuđujem zbog ljubavnog izbora, i ona bi se sigurno radovala upoznavanju sa mnom.
Kažu da žena, svjesno, prvu dijetu započinje već u sedamnaestoj godini. Nasmijala sam se duhovitoj primjedbi jedne psihijatrice upućenoj nekoj sredovječnoj debeljuci koja je isprobala tko zna koju dijetu, ali sve bezuspješno. Istina, skinula bi ona čak i desetak kilograma, pa ih brzo vraćala, neki put i više. I kad jadna liječnica više nije znala što bi, rekla joj je, vjerujući da joj šalje zapravo poruku zbog koje i pokušava dovesti se u red: – Šteta što ste isprobali više dijeta nego ljubavnika! Možda bi ljubavnik bio uspješniji od ijedne dijete. Znam da će feministice odmah skočiti u obranu ženskog identiteta, ali ja stoti put tvrdim – jest da žena mnogo čini zbog sebe, ali i da bi se svidjela – muškarcu. Prirodno, normalno i poželjno! Ako nije tako, onda je zabrinjavajuće.
No da ne bi samo žene bile proglašene proždrljivicama, pozvat ću u pomoć i statistike koje kazuju da je čak 80% muškaraca s viškom kilograma, a žena “tek” 50%. I premda je broj zastrašujući i za jedne i za druge, još je gore kad se zna da je sve više djece s prekomjernom težinom. Nema točnih podataka koliko se muškarci podvrgavaju dijetama, neki istraživači kažu ne više od 11%. U svakom slučaju premalo. To se može tumačiti dvojako – oni i takvi kakvi su mogu birati. Ili, pak, ne mare ni za tijelo ni za duh. Čini se da si to mogu dopustiti. Prividno. Zbog estetike sigurno treba držati liniju, ali još više zbog zdravlja. Endokrinolozi upozoravaju da je debljina bolest i da je treba liječiti, ali stručno, a ne čudotvornim preparatima pa i čajevima koji se reklamiraju sve više. I što je i ženama i muškarcima činiti da se “unormale”? Odgovor je jednostavan – paziti na sebe! Jedno je sigurno – nema onoga tko ne želi biti lijep, šarmantan pa i privlačan. Nema onoga tko ne želi biti voljen. I sad se postavlja pitanje što će motivirati jednu debeljucu da počne skidati kilograme. Ja kategorički tvrdim – ili borba za život ili borba za muškarca. I jedno i drugo je snažan motiv. Ne kažem da dijete ne pomažu, barem u početku, ali ono što stalno ponavljam jest – promijeniti način prehrane. Jesti i više puta na dan – umjereno. Ne preskakati obroke, ali i ne prejedati se. I sve se svodi na ono o čemu stalno govorim – sve za ljubav.