U tim kiticama zasigurno je bila i ivančica, mnogima omiljeni poljski cvijet koji se zbog svoje otpornosti, izgleda, mirisa, ali i ljekovitih svojstva često uzgaja u vrtovima.
Riječ je o trajnoj zeljastoj biljci (lat. Leucanthemum vulgare) iz porodice glavočika (Asteraceae), kojemu pripada 40-ak vrsta, a od kojih ih je u Hrvatskoj tek nekoliko. Raste po pašnjacima i travnjacima, proplancima s vlažnim i propusnim tlom, a raširena je po Europi, Sjevernoj Americi, Australiji i Novom Zelandu.
Ivančica je višegodišnja biljka grmolikog oblika s cvjetovima do 5 centimetara. Cvjetnu glavicu čini žuti disk koji okružuju bijele latice po čijoj je boji i dobila ime. Cvjetovi rastu na vitkoj stabiljci s tamnozelenim, duguljastim listovima. Gornji su listovi kraći i rastu uz peteljku cvijeta. Može narasti do 90 cm visine, a cvate od travnja do rujna.
Budući da nije zahtjevna biljka, lako ju je uzgojiti. Može se razmnožavati sjemenom (u proljeće), reznicama ili dijeljenjem korijena (i u proljeće i jesen). Preferira osunčana do blago sjenovita područja, dobro podnosi sušu i uspijeva na gotovo svim vrstama tla. Ako joj uvjeti odgovaraju, sklona je brzom širenju pa se ponegdje smatra štetnim korovom.
Inače, ivančica je vrlo ljekovita; ublažava grčeve mišića, smiruje kašalj, pomaže pri izlučivanju urina... Također, mladi prizemni listovi (ubrani prije cvjetanja), korijen i latice dodaju se u salate, cvjetovi se mogu sušiti i za čaj, a pupoljci kiseliti.
