Jelena Viljevac
Jelena Viljevac

#ostajemdoma

Dnevnik zaposlene mame koja radi od kuće: 'Pravimo se da sve ide dalje. Ali realno – svijet je stao'

  • 20.03.2020. u 18:00

  • Autor:
    • Jelena Viljevac

Naša koordinatorica društvenih mreža zbog preporučenih mjera opreza ovaj će tjedan raditi od kuće. Super joj je to došlo jer ima dijete vrtićkog uzrasta, međutim, iz prijašnjih iskustava dobro zna kako će se i 'oznojiti' kako bi uskladila njezinu dosadu sa svojim radnim obavezama. Ipak, tek je sada u tom silnom kaosu potpuno osvijestila što se događa, što ju je dovelo do plača, ali i potaknulo da nam snimi video s uputama kako bismo se svi trebali ponašati u vrijeme koronavirusa.

Prvo sam mislila da ću današnji dnevnik napisati u dahu… Ali, taj dah je danas nekako postao isprekidan. I tok misli mi je isprekidan. Baš kao što je svakodnevica sviju nas isprekidana.

Sve je stalo.

Pravimo se da sve ide dalje, nekim digitalnim kanalima. Ali realno – svijet je stao. Svijet obično stane u trenucima kad se zatvorimo u svoje domove. Kad si uskratimo taj zagrljaj s kolegicom s faksa (znaš onom koja je uvijek rješavala sve seminarske radove umjesto tebe) pa umjesto toga da ju zaspeš poljupcima i zagrljajem, sjetiš se da treba stati na preporučenu distancu (na otvorenom prostoru minimalno od jednog metra):

"Jesi sigurna da si zdrava? Gdje si bila posljednjih tjedana? S kim se družiš", nasmijemo se skupa na to i ona nastavi:

"Tu sam sad u kvartu", kaže, "Mogle bismo…." prekinem ju u sred rečenice:

"Budemo obavezno kad sve ovo prođe".

"Budemo", potvrdi ona onako šašava kao i ja. I nastavimo svaka u svom smjeru. A meni knedla već danima stoji u grlu pa se suzdržavam barem da dođem do stana. Neću plakat' nasred ceste valjda, pobogu. Ne kažem da se nije događalo… Ali ne bih danas.

Najbolja zaštita trenutno je ostati doma, stoga podržite kampanju #ostajemdoma

A i mogla bih, komotno. Jer realno, svijet je stao. Svijet obično stane kad se zatvorimo u svoje domove.

Domovi ne postoje da bi vrata bila zatvorena. Domovi su mjesta za okupljanje više od pet ljudi odjednom, bez da im na ulazu daš upitnik za ispunjavanje, gdje su bili, što su radili i kolika im je danas temperatura.

 

Niti jednom nisam stala

Tjednima smo već u temi koronavirusa, mi koji radimo u medijima posebno smo kontaminirani količinom informacija i 'uglova' iz kojih sagledavamo tu temu, a ja niti jednom nisam stala. Stala i doslovno osvijestila što se događa.

Jelena Viljevac

Sve do sinoć, kad sam negdje pokupila rečenicu "molimo da zaposlenici s respiratornim bolestima niti slučajno ne dolaze u ured". Pročitala sam to i odmah se sjetila nekih od svojih najgorih epizoda astmatskog napada, koje imaju svoje sezonsko pojavljivanje (jesen i proljeće, a proljeće to je sad) i situacija je stvarno jako ružna kad nastupi. U tim trenucima ne mogu razgovarati, ne mogu bez odmora otići do kupaonice… Doslovno jedino što mogu učiniti je otići na hitnu (jedva) i čekati da me spoje na kisik. I onda - tek nakon druge ili treće kure kisika – mogu samo malo dublje udahnuti. Ne još u potpunosti prodisati!

Dnevnik zaposlene mame koja radi od kuće: 'Dan je treći, a već je krizna situacija - upomoć!'

Teško mi je opisati taj osjećaj… Refleksno imaš osjećaj za udahom, ali ništa ne ulazi. Zrak ne prolazi. Refleksno i dalje pokušavaš udahnuti, ali ništa. I onda dolazi trenutak kada nastupa panika! Gušiš se, a svim snagama istovremeno pokušavaš se koncentrirati na taj udah. Samo jedan udah. Imaš osjećaj da ti treba samo jedan udah i da će onda bit ok.

Jelena Viljevac

Ali kad prođe taj jedan udah, shvatiš da nije dovoljan i da trebaš još jedan...

 

A tako je teško do njega doći. Pa se onda opet svim stanicama svoga tijela boriš za JOŠ jedan i bojiš se da će doći prekasno. Ta borba traje dva dana, pet dana, kako kad… Traje dok terapija ne počne djelovati.

A umor… Umor od stalne borbe za dahom je neopisiv. I neusporediv s bilo čime. Najgori trenutak je onaj kad shvatiš da ne možeš udahnuti. Moj 'trik' je uvijek bio, nakon što bih se izborila za taj jedan udah, zadržala bi ga… i nekoliko sekundi ne bi niti pokušavala udahnuti, samo da ne osjetim tu paniku organizma kad shvati da ne ide. I tako u krug. Dva dana, pet dana… kako kad.

Jelena Viljevac

Sinoć sam se pitala, je li to isti način na koji ljudi od koronavirusa umiru? Je li to slično ili jednako iskustvo koje astmatičari prolaze? Je li to ta ista panika i isti osjećaj? Nekako mislim da je… I mogu razumjeti trenutak kad se i tijelo i mozak predaju, kad se više ne mogu boriti za još jedan udah.

Ukradi ideju: 'Da je barem meni netko otkrio ove trikove kad sam radila od kuće, život bi mi bio lakši!'

- Ma o čemu razmišlja moja Lili-Vanily? Jel' već spavaš? – prekidam si taj neželjeni tok misli.

- Razmišljam o tome kako ćeš mi doći u krevet i kako ću te čvrsto zagrlit' – odgovori Lili nakon što sam ju ušuškala u krevet.

- Ozbiljno? Pa ti si prekrasna djevojčica, znaš. Sretna sam što ću sad dobit taj dugo iščekivani zagrljaj – kažem i legnem pored nje. U tom trenutku, ona me stisne oko vrata toliko jako da sam… ostala bez zraka.

Nakon toga sam sinoć jako dugo plakala

Nisam stigla prije jer sam vam pisala dnevnik kako preživjeti u izolaciji, jer sam skupljala fotke s kariranim košuljama (galerija koju je premalo vas lajkalo na Instagramu, by the way) i jer sam rješavala neke tekuće stvari.

Naizgled samo tekuće. Jer, kako sam već spomenula. Sve je stalo. Svijet obično stane u trenucima kad se zatvorimo u svoje domove. Pa sam tako danas svoju Lili poslala baki na more (bez brige, baka je mlada i ne spada u rizičnu skupinu – čitam tekstove koje dijelim na društvenim mrežama). Ona se tome jako veselila. Već mi je poslala mutnu fotku s luftićem koji si je napuhala.

Jelena Viljevac

- Mama jesi objavila na internetu onaj pametni video koji smo snimile?

- Nisam ljube, budem… Pošaljem ti link.

Dakle, jedini savjet koji za danas imam je ovaj pametni video s uputama kako se ponašati u vrijeme koronavirusa. Jer ne želimo da se itko bori za dah, a kamoli odustane od te borbe! #staysafe #stayhome