Privatni album
Privatni album

AIDA REDŽEPAGIĆ

Fotografkinja iz Sarajeva mijenja svijet i u izolaciji! Osvaja nagrade i otkriva tajnu svog uspjeha

  • 26.03.2020. u 14:00

  • Autor:
    • Maja Ćurić

Upoznajte fotografkinju Aidu Redžepagić koja svojim radom, talentom, ali i voljom unosi radost i snagu za budućnost. Nedavno je između 2600 prijava iz 18 zemalja upravo ona odnijela 1. mjesto na Rovinj Photodays festivalu! Osim što svašta možemo naučiti od nje, pokrenula je i akciju kojom je svojim uslugama htjela pomoći mikro tvrtkama koje su u krizi, ali njezina mala gesta pokrenula je pravu lavinu dobrote...

U izolaciji si dobila dobre vijesti, o čemu je riječ?
- Saznala sam da sam osvojila prvo mjesto na Rovinj Photo festivalu u kategoriji "Tijelo".

Vijest o nagradi stigla je upravo na tvoj rođendan?
- Prvo sam se šalila kako osim korpe s povrćem koju sam dobila od sestre za rođendan, ove godine neću dobiti ni zagrljaje najbližih mi ljudi jer smo ovu izolaciju shvatili zaista ozbiljno, a onda su me obradovale divne vijesti!

Kako si proslavila?
- Virtualno. S cijelom ekipom online. Izlazak vani i slavlje uživo će malo pričekati.

Tko je najponosniji na tebe?
- Obitelj mi je najveća podrška. Posao kojim se suprug koji je glazbenik i ja bavimo nema određeno radno vrijeme pa je potrebno mnogo strpljenja, razumijevanja i kompromisa obje strane da bismo bili uspješni. Baš zato ovakve nagrade slavimo kao tim.

 

Dugo si kao fotografkinja freelancer, je li to sloboda, ili je to dosta neizvjestan status?
- Ovog mjeseca se čini da je svaki posao neizvjestan. Definitivno nije izvjestan tako da znate kolike ćete prihode imati svaki mjesec, kao ni kakvo će radno vrijeme biti. Znate kako kažu: 'Divno je biti sam svoj šef, ali treba uzeti u obzir da je šef uvijek s tobom.' Tako ja vrlo često znam otići na godišnji odmor s laptopom pa raditi cijeli “odmor”, a istovremeno, zima je moje omiljeno godišnje doba pa ja siječanj provodim na skijama i odlučim sve drugo staviti na pauzu. Ima svoje prednosti i mane, ali ja sada ne bih ništa mijenjala.

Kada si se zaljubila u fotografiju?
- Još kao mala sam voljela crtati, mislim da sam taj talenat naslijedila od mame. Tek nekad sredinom svojih dvedesetih, nakon završenog fakulteta jezika i književnosti, sam otkrila da je fotografija moja istinska ljubav i posvetila joj se u potpunosti i nakon nekog vremena hrabro odlučila dati otkaz na tadašnjem poslu, vjerovati u vlastiti talenat i upustiti se u freelance vode. Nikada se nisam pokajala. Mislim da bih žalila cijeli život da to nisam barem pokušala. Ja sam od onih osoba koje će se mnogo lakše osvrnuti i pogledati sve greške i pokušaje koje sam napravila, bez imalo žaljenja, jer sve je to iskustvo, ali nikako ne bih mogla podnijeti da nikada sebi nisam dala šansu.
Prije otkaza, samo sam zamislila Aidu od 50 godina koja se prisjeća kako je nekada voljela fotografiju ali se bojala napustiti siguran posao i nije se nikada usudila istražiti taj dio sebe. Kako sam od mame naslijedila talenat za umjetnost, mislim da sam od tate naslijedila osjećaj za biznis, disciplinirano vođenje poslova i pravilno ulaganje u posao. To su mnogo bitne stavke koje se veoma često kod umjetnika stave u drugi plan, a ja od ovoga ipak planiram živjeti.

 

Fotografija koja je nagrađena u Rovinju je isto vrlo simbolična. Književnica i ambasadorica BIH u Pragu Martina Mlinarević i njezin suprug Goran su ti ukazali povjerenje i ogolili se pred tvojim objektivom, pokazali su ožiljke koje nose, osjećaš li se privilegirano zbog toga?
- Apsolutno! Veliki sam Martinin fan već godinama, pročitala sam svaku njenu knjigu. Kada mi je sredinom prošle godine stigla poruka: 'Ej, ćao Aida, Marta je. Uskoro izlazi moja nova knjiga, najpotresnija priča koju sam ikada objavila do sada. Željela bih da upravo ti radiš fotografije i nitko drugi.', bila sam presretna! Martina i Goran su došli u studio s ciljem da ih fotografiram zajedno. Proveli smo sate u razgovoru i ja sam odbila raditi studijsku fotografiju. Bilo mi je previše “sterilno” i pozirano. Željela sam uhvatiti njih. Suštinu njihove priče. Tada sam predložila da provedem jedan dan s njima u stanu, da zaborave da sam tu, obavljaju dnevnu rutinu kao da me nema s njima. Tako je i nastala iskrena fotopriča umjesto studijskog portreta, za koju je Martina rekla da je savršen “soundtrack” za knjigu Bukača.

Aida Redzepagić

Aida Redžepagić
 

Kako se ti nosiš s pandemijom koronavirusa, radiš li u izolaciji?
- Otišla sam na planinu sa suprugom i kćerkom i izolirani smo već neko vrijeme. Iako mi mnogo nedostaje obitelj i prijatelji, odlučila sam da je za sve najbolje ovako. To je jedino ispravno i odgovorno! Prema nama samima, a ponajviše prema ugroženoj kategoriji stanovništva čiji život ovisi od kolektivnog imuniteta. Ovo je vrijeme kada svi trebamo biti timski igrači. Ove dane sam iskoristila za odmor ali i završavanje poslova koje već dugo vremena odlažem.

Tvoj talent odavno prerasta regiju, jesi li nekada poželjela živjeti izvan domovine?
- Volim putovati, ali do sada nikada nisam imala želju napustiti domovinu. Znam da dosta ljudi iz Hrvatske, BiH i cijele regije odlaze, ali ja samo na putovanjima uviđam što je to što u svom okruženju želim promijeniti, popraviti, ali i dalje mislim da je Balkan jedinstven, da je toplina koju imamo ovdje nezamjenjiva. I dalje ako vrijedno radimo možemo dovoljno da zaradimo da živimo jako lijepo. Priroda, ljudi, hrana i slobodno vrijeme koje ovdje ljudi cijene iznad svega (a kojeg na Zapadu nema više) su stvari kojih se ne bih mogla odreći. Ja ostajem, u to sam sigurna. Putovanja su nešto na što trošim sve novce koje zaradim. Krpice i šminka me ne zanimaju, čim ugledam neki lijep odjevni predmet odmah pomislim “ovo je pola avionske karte do xy” i tu se zaustavim.

 

Na koje svoje fotografije si najponosnija?
- Iako sam okarakterisana kao modna i portretna fotografkinja i od toga živim, ja bih ipak rekla da je dokumentarna fotografija moja najveća ljubav i na te fotografije sam najviše ponosna.

Jesi li ljubiteljica filtera ili više voliš prirodne fotografije?
- Definitivno prirodne fotografije. Što realniji prikaz to emotivnije.

Jesi li ljubiteljica društvenih mreža ili ih koristiš razumno?
- Jako volim društvene mreže. Omogućavaju mi da budem u kontaktu s prijateljima koji žive daleko, da vidim kako njihova djeca rastu, kako provode dane. Dosta moje obitelji živi vani i prije društvenih mreža nismo tako često razgovarali. Telefonski je sve nekako hladnije. Sada sam u stalnom kontaktu i s njima, osjećam da smo bliskiji i kada se uživo srećemo. Osim toga, društvene mreže mi donose 90% klijenata. Naravno, kao i sa svim drugim stvarima u životu- sve je lijepo dok je umjereno. Pretjerivanje s bilo čime nije ok, pa tako ni društvenim mrežama.

S kim si od zvijezda surađivala?
- U BiH bih rekla da je lista jako duga. Od pjevača, glumaca, voditelja, sportskih zvijezda, mislim da mi nije ostala ni jedna neispunjena želja. Radeći za razne magazine imala sam priliku fotografirati gotovo cijelu BiH javnu scenu. Možda bih izdvojila Dinu Merlina i Edina Džeku kao najpopularnije, ali zaista ne volim odvajati, jer draž ovog posla i jeste to što konstantno imam priliku upoznavati najrazličitije ljude i čuti njihove priče. Nije važno koliko je neko popularan, nekada su me znali oboriti s nogu 'obični' ljudi sa svojom energijom, životnom pričom i toplinom koju donesu. Privilegija je imati ispred objektiva toliko različitih duša.

 

 

Voliš penjanje, je li to svojevrsna terapija?
- Penjanje sam otkrila tek prije dvije godine i već na prvom usponu sam shvatila da sam zaljubljena i da se ne želim odvojiti od stijene. Savršeno je. Osim što je odlična tjelovježba, jača mi leđa na kojima sam navikla nositi jako tešku opremu po cijele dane, ima nešto predivno u onom primarnom strahu koji osjećate bez obzira da li se bojite visine ili ne, to je instinkt. Tada nastaje čarolija, brižno birate svaki naredni korak, poziciju ruke, noge, koncentracija je najvažnija, a tek pogled kada dođete do vrha! Zatim slijedi najteži i najvažniji dio, a to je puštanje. Morate u potpunosti vjerovati osobi koja je ispod stijene i koja vas osigurava, odvojiti se od stijene, pustiti ruke iza leđa i samo “pasti”. To je najljepše, najstrašnije i tako opuštajuće. Ono što za mene odvaja penjanje od drugih sportova je što kada sam pod stresom i odem u teretanu ili trčati, ja i dalje mislim o stvarima koje mi stvaraju stres. Kada sam na stijeni, taj primarni i instinktivni strah me tjera da ostavim sve po strani i mislim samo na naredni korak.

Često fotografiraš vjenčanja, zašto to posebno voliš?
- Posljednje dvije godine fotografiram tek nekoliko vjenčanja godišnje. Pomno biram koja i kada i istinski uživam u tome. Gotovo svi ljudi kojima sam fotografirala vjenčanje su kasnije postali i moji prijatelji, jer vas tako intimni trenuci spoje, ipak ja s njima provedem najviše vremena u najvažnijem danu u njihovom životu. Ne znam da li bih to mogla osjećati da vjenčanja radim svakog tjedna. Ovako mi je jednostavno iskrenije i ljepše.

Aida Redžepagić

Svadba Martine Mlinarević

Što savjetuješ ljudima koji se ne vole fotografirati, koji su pomalo 'drveni' kad stanu ispred fotoaparata?
- S takvim ljudima odvojim vrijeme, popijem kavu, porazgovaram, “razbijem” barijeru. Želim da se opuste ispred mene, a samim tim će biti opušteniji i ispred mog objektiva.

Misliš li da će nas ova nedaća s kojom se nosimo na globalnoj razini još više povezati kao ljudi i izbrisati predrasude?
- Prije nekoliko dana sam, potaknuta tragedijom koja nas je sve pogodila razmišljala sam o svim freelancerima poput mene, malim i velikim brendovima i kompanijama koje će pogoditi ekonomske posljedice ove pandemije. Našla sam se kao i mnogi, u situaciji gdje mi je preko noći otkazan svaki posao koji sam imala dogovoren, s time i svi prihodi. Znala sam da nisam jedina koja se našla u ovoj situaciji, ali sam isto tako znala i da nas iz ovoga može izvući samo solidarnost pa sam odlučila slobodno vrijeme nakon što prođe period izolacije iskoristiti tako što ću pomoći nekoliko brendova koji su na samom početku i ne mogu sebi priuštiti fotografiranje. Jednostavno sam se vodila mišlju-što drugo da radim sad kada svi svako nećemo imati posla. Objavila sam informaciju na svom Instagram profilu, a onda je vijest odjeknula takvim intenzitetom kakvim nisam mogla ni zamisliti. U samo nekoliko sati su mi se javile na desetine ljudi koji nude razne usluge i voljni su pomoći brendovima koje izaberem. Tako je grafička dizajnerica ponudila besplatnu izradu logoa, nekoliko snimatelja je ponudilo snimanje reklame, ljudi iz PR i marketinških agencija su ponudili besplatne usluge i PR planove za brendove, ugledni lifestyle magazin je ponudio besplatan prostor i PR tekst za svaki od brendova, jedna nevladina organizacija je ponudila pokriti troškove puta svima koji dolaze van Sarajeva. Javili su se frizeri, šminkeri, modeli… Svi ponudili da besplatno daju svoj doprinos onome što je na početku zamišljeno kao jednostavno fotografiranje. Za nešto manje od 12 sati otvorila sam društvene mreže i doživjela šok-akcija se brzinom munje proširila na druge gradove i države, pa su mi se javili ljudi iz Crne Gore, Srbije, Hrvatske, Mađarske, pa čak od jučer i Njemačke koji su istu akciju pokrenuli i u svojoj zemlji! Nevjerojatno je kako jedan Story na Instagramu može podići na noge toliko ljudi i pokrenuti val dobre energije i dijela! Sada, više nego ikada smo svjesni da novac nije najbitnija valuta! Solidarnost je jača i vrednija!

privatni album