Hana Beširević uspješna je umjetnica i samohrana majka trogodišnje kćeri koja se nakon lutanja Europom odlučila skrasiti u hrvatskoj metropoli.
Rođena u Sarajevu, odrasla između Osla i Pariza, svoju je sreću naposljetku pronašla u Zagrebu. Hana Beširević (38) fotografkinja je koja se može pohvaliti izdašnim portfoliom u kojemu se nalaze suradnje s nekim od najvećih svjetskih imena kao što su Dior, Chanel, Chloé, Louboutin i Louis Vuitton.
U fotografiju se zaljubila još kao djevojčica, kad ju je počela promatrati kao čaroban alat koji u jednom trenutku može uhvatiti uspomenu, zarobiti prošlost u jednoj slici. Tako je uživala ići kod prijatelja i gledati njihove albume i kućne videe kojima se uvijek divila. Zato, kad se preselila u Pariz kao 18-godišnjakinja, dobila je svoj prvi pravi fotoaparat i odlučila početi ponovno pisati svoju priču i stvarati nove uspomene.
Tako joj je jedan od najdražih trenutaka serija autoportreta koje nikad neće objaviti, ali imaju posebno mjesto u njezinu srcu. U pitanju su fotografije nastale u bolnici dok je vodila bitku za ozdravljenje. "Ti su trenuci bili među najtežima u mom životu i baš kad si sama i kad te boli, tada stvarno upoznaš sebe", govori Hana i dodaje da je oduvijek vjerovala da su istina i stvarni život zanimljiviji od fikcije.
Inspiracija u istini
Zato pokušava unijeti istinu u sve što radi, jer ona ima moć mijenjati osobu. "Inspiracija mi najčešće dođe kad se povežem s nečim, s osobom, razgovorom ili idejom. Na primjer, nedavno sam morala sjesti i strukturirati jednu dokumentarnu seriju. Bliska prijateljica me nazvala i rekla da želi napraviti projekt o ženama, da pokažemo njihovu snagu, da inspiriramo i pomognemo drugim ženama. Onda sjednem sama i ulazim u tu ideju skoro kao u dijalog. Kao da mi ona ‘odgovara‘ i gradim dalje iz toga. Za mene je to put do istine, do te iskrene veze s pričom, kao redateljica. Volim graditi strukturu od nule i nadam se da film na kraju drži istinu na elegantan, balansiran način, s poštovanjem prema ljudima koje snimam", otkriva talentirana umjetnica, ujedno i mama trogodišnje djevojčice, Naie.
Priznaje da ju je kod majčinstva najviše iznenadilo koliko ju je ogolilo na najbolji način, kao da je sve što nije bilo bitno jednostavno otpalo. Naia joj je pomogla da jasnije vidi tko je i što joj je najvažnije, iako nikada nije mislila da može prolaziti kroz život s tako jednostavnim osjećajem za ono što stvarno vrijedi.
"To se vidi i u mom radu. Danas me više zanima istina nego estetika, i emocija nego savršenstvo. Postala sam osjetljivija, ali i hrabrija. I imam još veću potrebu da stvari budu iskrene, jednostavne i stvarne. Gledati svijet kroz njezine oči učinilo je sve za što se borim jednostavnijim. Ne lakšim nego jednostavnijim. Gledati svijet kroz dječje oči je teško, ali u trenucima kad to stvarno uspiješ… zauvijek se promijeniš", naglašava Hana, samohrana majka koja je odlučila preseliti u Zagreb upravo zato što im je nedostajao osjećaj zajednice i obitelji.
Majčinstvo u modernom dobu
Dolazak u hrvatsku metropolu bio je jako ljekovit za njih obje, govori, a sada je napokon naučila definirati što znači riječ "dom". Samohrana majka, nekad ni sama ne zna kako uopće izdrži dan i često, priznaje, poželi odustati. Ali odustajanja nema, a što Naia više raste, to Hana postaje otpornija.
"Biti samohrana majka u 2026. je zapravo… super. Mogu to usporediti s tim kako je bilo mojoj mami u 90-ima i, iskreno, više mi se sviđa ovo vrijeme. Danas žene žive toliko različitih života i imamo više prostora da napravimo svoju verziju svega. I, iskreno, upoznajem žene koje su u braku već 20 godina, a i dalje nose sve na svojim leđima. Njih nitko ne zove samohranim majkama, ali realno skoro pa jesu. U 2026. možeš sama definirati značenje, čak i značenje izraza ‘samohrana majka‘. U hrvatskom jeziku to doslovno znači ‘majka koja sama hrani dijete‘. Voljela bih reći da je to neka moja posebna snaga, ali istina je da većina majki u svijetu nosi sve i još uvijek nema dovoljno balansa između očeva i majki", kaže Hana koja uspješno balansira poslovnu i majčinsku ulogu.
Najteži period bio joj je u trenutku kad se Naia tek rodila, ali se s vremenom prilagodila. Ističe da je dobra stvar kod njezina posla ta što često ima pauze između projekata kada jako puno vremena provodi sa svojom kćerkicom, ali da zato kad radi na projektu, slijedi intenzivan period. Tako govori da je u pitanju zapravo balans između lijepih, nježnih trenutaka i stalne grižnje savjesti što nije tu dovoljno. Zato je i posebno zahvalna vlastitoj majci na snazi koju je imala za selidbu iz Sarajeva u ratno vrijeme.
"Da nas mama nije spasila, ne bih bila žena kakva sam danas. Ne bih vidjela svijeta, ne bih govorila šest jezika i ne bih imala tu duboku emocionalnu empatiju koja dolazi kad moraš krenuti ispočetka. Da ona nije prošla kroz najtamniji trenutak da bi nas zaštitila, mislim da ne bih imala isti osjećaj zahvalnosti za radost i smijeh. Mama mi ponekad kaže kakav bi mi život bio da smo ostali, ali ja o tome ne razmišljam previše. Više razmišljam o tome što mi je to sve dalo i kako me oblikovalo. Kako nas patnja oblikuje", ističe Hana koja je konačno utočište nakon Portugala pronašla u Zagrebu.
Povratak domu
Iako je ovdje tek nekoliko mjeseci, osjeća da je konačno "kod kuće", i to zahvaljujući malim trenucima, kao kad rano ujutro hoda po Britanskom trgu i vidi ljude s prvom kavom i cigaretom, ili kavama s potpunim strancima koje joj pokažu da ljudi ovdje ipak imaju isti pogled na patnju kao i ona.
"Ovdje se ljudi ne boje stvarnih razgovora, čak i kad pričaš s nekim koga si tek upoznala u parku. I sve je nekako autentično: kažeš nešto iskreno i onda samo nastaviš dalje sa svojim danom. Bez drame, bez glume. Nakon što sam se preselila, shvatila sam da sam i ja takva i da je to vjerojatno zbog mojih korijena", ističe Hana, kreativka koja i u svojem poslu pokušava biti autentična te ispričati nečiju priču uz dozu estetike i dostojanstva.
Tako joj je želja da ljudi koji gledaju njezin rad, čak i oni koji ne znaju ništa o njoj, osjete istinu u njemu. Kada bi se to dogodilo, govori, umrla bi sretna. I za sam kraj, kad bi se mogla vratiti u prošlost i mlađoj sebi poručiti nešto, zaključuje sa snažnom porukom. "Sve će biti u redu. Jača si nego što misliš i opet ćeš se smijati. I nemoj se bojati mraka, tamo ćeš pronaći sebe".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....