UNSPLASH
UNSPLASH

SAVJET STRUČNJAKA

Kad izgubimo najmilije: Koje su faze žalovanja - što je normalno, a kad nam je potrebna pomoć

Svatko od nas ima svoje, drugačije, viđenje smrti pa prema tome i različit način suočavanja s emocijama i reakcije na njih. Tijek žalovanja nikad nije isti za svaku osobu, no postoji nekoliko faza koje je važno proći kako bi proces tugovanja mogao završiti.

Sjećanje je najbolji način zaborava.

- Sigmund Freud


Sjećanja su često tema u krugu bliskih prijatelja kada evociramo uspomene na sretne dane u našoj prošlosti. Često uz sjećanja vežemo pojam nostalgije ili melankolije (nostalgija opisuje žalovanje za nekim prošlim stanjem, a melankolija žalovanje za nekim stanjem kojega nikada nije bilo). Ponekad u razgovoru o sjećanjima ponovno prorađujemo veće gubitke, neočekivane ili iznenadne, poput gubitka bliske osobe ili gubitke kao što su razvodi, prekidi veze te preseljenja ili gubitak posla. Tada našu emocionalnu pratnju oboji tuga ili oplakivanje, što često kod nama bliskih osoba uz empatiju izazove osjećaj nelagode i potrebu da nas se utješi.

A nama je možda potrebno da nas se pusti da sve to što osjećamo u sebi izbacimo van i da samo to podijelimo sa bliskom okolinom.

 


PISMO NAJBOLJOJ PRIJATELJICI

Molim te, želim da znaš da trebam tvoju potporu. Iako ti to ne govorim i premda ti katkad kažem ne.

Možda stoga što u ovom trenutku nisam u stanju tražiti te pomoć jer sam prilično ošamućena, ali moram znati da si uvijek tu.

Želim da znaš da ne očekujem da mi pomogneš da se osjećam dobro ni da učiniš nešto da moj jad nestane. Za sada to nitko ne može.

Ono što mi treba jest da mi pomogneš da se smirim, da prihvatiš moju bol i da budeš dovoljno mudra da podneseš svoju nemoć kad ti ne dopustim da mi pomogneš.

Ako me ne možeš nazvati jer ne možeš podnijeti svoju bol ili ne želiš podnositi moju, reci mi to. To ću lakše shvatiti, nego ako mi navedeš kojekakve izlike.

Nadam se da možeš shvatiti moju ljutnju i oprostiti mi moje ispade.

Ne ljutiš me ni ti ni drugi. Nego spoznaja da sam zauvijek izgubila onoga koga sam najviše voljela.

Ne pokušavaj izbjeći moje suze. Može ti biti teško kad me vidiš kako plačem, ali to je zdrav način pokazivanja tek malene količine moje tuge.

Uvjeravam te da je plač dobar za mene i zato, kad me zatekneš da plačem, pokušaj sjesti kraj mene i pusti me da plačem uz tebe, to će mi biti velika utjeha.

Ne pokušavaj me tjerati da se pomirim s time uspoređujući moj gubitak sa još većima. Moja je tuga moja i neprenosiva je.

Nemoj mi govoriti da se to dogodilo "jer je Bog tako htio". To me u ovom trenutku nimalo ne tješi i samo dodaje duševnu zbrku i očaj onomu što već osjećam.

Nemoj mi govoriti "To je najbolje što se moglo dogoditi" jer znam da to nije istina.

Nemoj mi govoriti "Mogu zamisliti kako se osjećaš". Nitko ne može. Ipak, molim te, pitaj me kako se osjećam danas i pokušat ću ti reći.

Ne traži od mene da "ostavim sve za sobom, zaboravim i nastavim sa svojim životom".

Ovo je moj život.

I shvati me ako ne mogu dijeliti sretne trenutke koje proživljavaš. Rado bih da mogu.

Ako uistinu želiš učiniti nešto sa mnom, pokušaj mi ponuditi posebne trenutke... doručak, kakav kućni posao, slobodan sat. Previše sam ranjena da bih mogla misliti dalje od danas ili da bih osmislila kakav privlačan program.

Moram odraditi žalovanje, znaš.

Moram biti ja i moram ne zaboraviti.

Želim samo naći način da se sjećam u miru.

Molim te da me zagrliš, da me gladiš po kosi i kažeš mi da mogu računati na tebe, da me možeš čuvati i da me želiš pratiti na ovom putu.

Putu suza, tako suhom i avetinjskome.

Napokon, draga moja prijateljice, molim te da prihvatiš moje žalovanje bez upletanja i da dopustiš moju patnju bez otpora.

Uvijek ću se sjećati ljekovite ljubavi koju si mi pružila.

Jorge Bucay: Put suza, Fraktura


Andreja Borovečki, spec. psihijatar, obiteljski, partnerski i bračni psihoterapeut i Anita Alegić Karin, prof. psihologije, klinički psiholog.

Riječ stručnjaka: Tijek žalovanja i način nošenja s gubitkom nije kod svakog isti

Tugovanje i žalovanje su procesi koji se javljaju kao reakcija na gubitak emocionalno bliske osobe ili nečega što za nas ima važan emocionalan značaj. Tijek žalovanja i način nošenja s gubitkom ovisi o strukturi svake osobe, no obično postoji nekoliko faza i smatra se kako je važno proći sve navedene faze kako bi mogao završiti proces žalovanja.

Svatko od nas ima svoje, drugačije, viđenje smrti pa prema tome i različit način suočavanja s emocijama i reakcije na njih.

 

Sve te reakcije su normalne i potrebno ih je izražavati.


Uobičajene reakcije na gubitak voljene osobe su:

  • depresija,
  • povlačenje iz društva,
  • usamljenost,
  • poricanje /negiranje,
  • mržnja,
  • plakanje,
  • nesanica,
  • iscrpljenost,
  • obamrlost ili tupost,
  • nedostatak koncentracije,
  • razmišljanje o vlastitoj smrtnosti.

Žalovanje najčešće počinje nijekanjem da se smrt (gubitak) uopće dogodila (faza negiranja). Osobe se povlače u sebe, pate, osjećaju psihičku bol, što može potrajati do nekoliko dana.

Fazu šoka zamjenjuje razdoblje ljutnje, koja može biti usmjerena prema sebi, okolini, liječnicima, ali i prema umrloj osobi, praćena akutnim tjelesnim i emocionalnim reakcijama (smjenjivanjem boli, jecanja i neutješnog plača, uz probleme sa spavanjem, gubitak apetita, stalni osjećaj nemira i iscrpljenosti).

Faza ljutnje traje od nekoliko dana do nekoliko tjedana, kada nastupa faza tugovanja sa prepoznavanjem gubitka, koji postaje stvaran, trajan i konačan. Pojačavaju se razdoblja potištenosti, bezvoljnosti, očaja, s gubitkom nade za bolje.

Faza tugovanja traje najdulje, obično nekoliko mjeseci te predstavlja opasnost za nastavkom života ukoliko žalujuća osoba preokupiranošću mislima o pokojnoj osobi te osjećajem krivnje "zbog preživljavanja" predugo ostane u trenutku početnog gubitka i otvaranja procesa žalovanja.

 

Posljednja faza žalovanja je restrukturiranje i u njoj dolazi do promjena osjećaja osobe vezano uz doživljeni gubitak. Gubitak se počinje prihvaćati, uz ponovno usmjeravanje ka sadašnjosti i budućnosti, ali uz očuvanje uspomena.

"Nužno je shvatiti i prihvatiti, da je u krajnjoj liniji, sav naš odnos sa univerzumom, a osobito s našim ograničenim društvenim svijetom, kratkotrajan. Iznesimo samo neke očite primjere: Svaki se par raziđe na ovaj ili onaj način. Svaka pobjeda završi. Svaki cilj može postati nedostižan. Svaki će se sadašnji trenutak okončati. Svaki život dođe svojemu kraju".

- J. Bucay


Nezavršeno žalovanje

Žalovanje kao proces može biti dugotrajan (od devet mjeseci do dvije godine), no prolaskom kroz opisane faze, postupno dolazi i do njegovog završetka. Ako se ožalošćena osoba zaustavi u nekoj od ranije opisanih faza žalovanja, potrebna je stučna psihološka pomoć kako intenzivne i preplavljujuće emocije koje se javljaju vezano uz gubitak, ne bi narušile mentalno zdravlje osobe i "zarobile je" u krugu nezavršenog žalovanja.

"Pozovi depresiju da privuče stolac do kamina pa sjedni uz nju i ne pokušavaj pobjeći... Ako si dopustiš osjetiti depresiju, ona će nestati čim završi njezina uloga u tvojem suočavanju s gubitkom".

- Elizabeth Kubler-Ross


Iskustvo gubitka životnog partnera s ilustracijom procesa žalovanja kroz sve njegove faze realistično je prikazano u istoimenom filmu, nastalom prema adaptaciji romana Cecelije Ahern "P.S. Volim te", priči o dvoje mladih ljudi čiju sreću prekida nenadana smrt. Kroz pisma koje joj je pokojni suprug ostavio suočen sa svojom bolešću, Holly vođena Gerryjevim porukama tijekom godine dana pokušava naučiti da život teče dalje te se, uz podršku prijatelja i obitelji, ponovno uči smijanju, plakanju i prihvaćanju sadašnjosti.

 

Telefonske linije za psihološku pomoć građanima

Nastavni zavod za javno zdravstvo "Dr. Andrija Štampar" uveo je osam telefonskih linija na kojima građani mogu dobiti psihološku pomoć.

Stručne savjete o tome kako se nositi s ovom situacijom te kako smanjiti razinu tjeskobe svakodnevno će pružati psiholozi, psihoterapeuti i psihijatri Službe za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti od osam do 22 sata.


Čitajte i ove priče naših stručnjaka:

Prijatelji su obitelj koju sami biramo: Možemo ih pronaći uvijek i svugdje, ali i lako izgubiti

Poneseni uspjehom, skloni smo pomisliti da smo iznad drugih, možemo li doista sve što hoćemo!?

Možemo li iz propalog braka izvući išta korisno i kako iz njega izaći sa što manjim 'oštećenjima'

Idealan partner je samo predodžba! Je li istina da 'prava' ljubav ne postoji i da ljubav uvijek boli?

Stvarnost nije uvijek ista: Je li doista samo najbolje dovoljno dobro ili imamo problem!?

Treba to moći: Opterećeni smo štiteći i brinući o drugima, a što je s nama!?

Strah i stigma: problemi koji nas vode do zaključka kako bi 'najbolje bilo da nas nema', a nije tako