Sara Zidarić/privatni album

Sara Zidarić

Sara Zidarić/privatni album

Sara Zidarić

KĆI SAŠE BROZ I RANKA ZIDARIĆA

Mlada slikarica Sara Zidarić: 'Moja potraga za provokacijom trajat će čitav život'

Sara Zidarić, 25-godišnja zagrebačka akademska slikarica, otvorila je i drugu samostalnu izložbu, "Groteske", koja se može pogledati do 10. listopada u Velikoj galeriji grada Zaboka. Nitko nije ponosniji na mladu slikaricu od njezinih roditelja, redateljice Saše Broz (50) i glumca Ranka Zidarića (54), umjetnika koju su, ispričala nam je Sara u intervjuu, utisnuli snažan pečat njezinom umjetničkom životnom putu. Osim o svom slikarskom "stasanju", Sara nam je govorila o početnom negodovanju kad je zbog rastave roditelja još kao djevojčica morala preseliti u Pulu, o usavršavanju u Zagrebačkom kazalištu lutaka, slobodnom vremenu i ljubavi prema putovanjima.

Po čemu pamtite djetinjstvo?

Mislim da sam imala lijepo i uzbudljivo djetinjstvo s obzirom na to da su mi i majka i otac vezani za teatar. Umjetničke obitelji sasvim sigurno imaju drugačiju dinamiku života od onih koje to nisu. Jedina turbulencija vezana za odrastanje koju pamtim bila je selidba u Pulu nakon rastave mojih roditelja. Definitivno mi je na kraju bilo drago da sam se odselila u Pulu jer sam upoznala predivne ljude i ostvarila prijateljstva za cijeli život. U Puli sam završila osnovnu i srednju školu, a u Zagreb sam se vratila  dolaskom na Akademiju. Moje djetinjstvo također obilježila su brojna putovanja s obzirom na to da mi je djed bio Veleposlanik u Rusiji, Egiptu, Indoneziji, Filipinima, Singapuru...

Sa svojih 25 godina slovite za „zrelu slikarsku osobnost koja malo mari za trendove i konvencije“. Možete li nam objasniti u čemu ste pronašli svoj slikarski fokus?

Možda zvuči kao klišej, ali ja se zaista tražim. Mislim da će ta "potraga" za stvarima koje me provociraju trajati čitav život. Tako vjerujem da ću uvijek zadržati neku svježinu i razigranost, a s druge strane , ostati vjerna sebi. Zapravo najviše pronalazim svoju motivaciju u eklektičnim stvarima, to je definitivno nešto što me provocira i razvija maštu. Trudim se pratiti i radove svojih kolega, ali trendove izbjegavam u širokom luku.

Sara Zidarić, privatni album

Sara Zidarić s majkom Sašom Broz na otvorenju izložbe

Koliko dugo je nastajao ovaj novi ciklus slika?

Ovo mi je druga samostalna izložba , a prvu sam imala 2017. godine još na četvrtoj godini fakulteta. Zapravo je ovaj drugi ciklus nastavak mojeg diplomskog rada iz rujna prošle godine, kada sam diplomirala slikarstvo, s odličnim, u klasi profesora Zoltana Novaka. Tema koja je bila u fokusu mog diplomskog rada bila mi je vrlo provokativna i odlučila sam ju proširiti na čitav ciklus koji će biti predstavljen u galeriji u Zaboku.

Čime se „bave“ vaše nove slike?

Moje nove sliku su proizašle iz diplomskog rada koji je nastao prošle godine. Ideju za njega dobila sam u Norveškoj u Oslu gdje sam boravila mjesec dana. Naime, taj rad je potpuno grotesknog izričaja prirode, a motiv za njega našla sam u parku Viegeland .Tema ovog slikarskog ciklusa vezana je na razne mitološke priče, a prezentirana je kroz groteskni i pomalo fantastičan pristup. Željela sam na neki svoj način demistificirati razne mitološke teme koje me se dotiču na osobnom nivou. Kroz groteskne personifikacije prirode prikazujem krajolike u koje onda smještam  ljude, emocije i simbole u nekom pomaknutom eklektičnom odnosu.

Koliko često slikate, je li to svaki dan, povremeno, na mahove?

Pokušavam što češće slikati, sve naravno ovisi o obavezama jer sam trenutno na stručnom usavršavanju u Zagrebačkom kazalištu lutaka tako da imam jako puno obaveza. Naravno, sve se može kad se hoće tako da uz malo volje i vremena može se napraviti mnogo. Imam naravno i periode nemotiviranosti i blokada koje imaju pretpostavljam svi umjetnici, ali tada samo pustim neki zametak ideje da "odleži" nađem neki ventil opuštanja i u nekom trenutku sve sjedne na svoje mjesto.

Kako se rađaju ideje, koliko zna potrajati stvaranje jednog djela?

Za maštu uvijek treba snažan poticaj tako da je treba hraniti svakodnevno, stvarno bi moglo proći podosta dok se rode nove ideje. Zato mislim da je jako bitno gledati, istraživati puno i čitati kako bi stvorilo plodno tlo za nešto novo. Volim putovati i na čestim putovanjima skupljam ideje. Nekad se ideja rodi iz emocije, a često je nalazim i u prirodi. Biti sam u svojem svijetu mašte i probijati granice svojih interesa u samoći slikarskog ateljea, uz višesatno gledanje u prazno platno, to je za mene najveće ispunjenje. Nekad jednu sliku napravim u par sati, a nekad i u par mjeseci.

Sara Zidarić, privatni album

S koliko ste godina naslikali prvo djelo?

Mislim da je to bilo u prvim razredima osnovne škole iako moja mama tvrdi da sam crtala još u dječjem krevetiću s devet mjeseci. Koliko znam bojice su mi uvijek bile najdraži alat. Richard treći je rekao "Dajem kraljevstvo za konja", a ja dajem sve za boje i kistove.

Suočavate li se i s negativnim kritikama, kako se nosite s njima?

Mislim da negativne kritike ako su dakako konstruktivne mogu na neki način biti poticajne. No, ako su maliciozne i stručno neutemeljene onda ih ne treba uzeti u obzir jer tada najviše govore ne o onom što je predmet kritike već o onome tko takvu kritiku piše. Naravno da svi imaju slobodu kritizirati moje radove na temelju osobne estetike i sa stručnom argumentacijom.

Zanima vas i kazališna scenografija, pa i izrada lutaka. Koliko ste se pronašli u tome, idete li i dalje u tom smjeru?   

Trenutno sam na stručnoj spremi u Zagrebačkom kazalištu lutaka, tako da sad imam priliku vidjeti kako je to raditi u kazalištu. Uvijek mi je drago kad mi se pruži prilika naučiti neke nove stvari jer je uvijek dobro imati neka nova iskustva u životu. Scenografija me jako zanima, a ona u dječjim predstavama je uvijek nekako likovno bogatija nego u dramskim. Nadam se da ću uskoro dobiti priliku i za samostalnu scenografiju jer sam za teatar preko roditelja vezana od kad znam za sebe.                

Sara Zidarić/privatni album
                                                                                                                                        

Umjetnička ste duša, možete li uopće opisati jedan svoj 'tipičan' dan?

Nemam neki tipični boemski umjetnički život, ali pokušavam što više raditi i učiti u životu jer mislim da je potrebno hraniti sebe i svoju maštu. Jedan tipičan dan stvarno ovisi o toku misli, obavezama a i mom raspoloženju. S obzirom na to da me često u isto vrijeme zanima više stvari, a horoskopska sam vaga i nije jednostavno odlučiti što će, kada i u kojem trenutku prevagnuti. Volim samoću i mir u ateljeu. Biti umjetnik jest način života, ali klasičnih umjetničkih boema mislim da više baš i nema. Nisam ovisnik o Fb-u i Instagramu jer nude lažnu i potpuno iskrivljenu stvarnost.Volim se prepustiti i dati životu priliku da me iznenadi. Moji ispušni ventili opet su nekako vezani za umjetnost. Putujem često i u društvu prijateljica i s mamom i to me zaista veseli. U svemu nekako multitaskiram, ali mir i ispunjenje bezrezervno nalazim kada sam sama sa sobom ispred platna s kistom u ruci.

Kako provodite slobodno vrijeme?

Pokušavam slobodno vrijeme iskoristiti što bolje mogu, sve zapravo ovisi o količini posla kojeg odrađujem taj dan. Sad u posljednje vrijeme sam po cijele dane u kazalištu i nakon toga idem direktno u atelje slikati, tako da nemam baš puno slobodnog vremena. S obzirom na obaveze u teatru i pripremanje ove izložbe u zadnjih par mjeseci druženja su bila rijetka. U lipnju sam bila u Beču, Bratislavi, Rimu i Napulju, a nakon toga sam se zatvorila u atelje i slikala od jutra do mraka. Moje prijateljice jedva čekaju da prođe to sve oko izložbe da im se više mogu posvetiti. Također planiram sljedeći mjesec negdje otputovati na tjedan dana da prikupim nova iskustva i možda ideju za novu izložbu koja bi mogla biti već sljedeće godine. Kad ne idem u atelje, crtkaram nešto doma, većinom istražujem stvari koje su mi potrebne za slikanje, pripremam skice, gledam filmove i sve to uz klasičnu glazbu o kojoj sam ovisna.

Sara Zidarić/privatni album

Sara Zidarić

Kako gledate na budućnost? Može li se u vašoj branši uspjeti u Hrvatskoj, pomišljate li ikad otići u inozemstvo u potrazi za boljom perspektivom?

Na budućnost uvijek pokušavam gledati pozitivno bez obzira na sve. Imam naravno neke planove i smjernice kojih se pokušavam držati, ali sve se mijenja s vremenom i situacijama u životu. Treba imati cilj i fokus. Talent je tek manji dio uspjeha, a rad, trud i upornost uvijek se isplate. Na ovaj ili onaj način. Naravno da sam pomišljala na odlazak iz Hrvatske, ali sve u svoje vrijeme. Zaista bi voljela u svojoj profesiji napraviti nešto tu gdje sam doma. Za sada putujem jedino kako bi stekla nova iskustva, no ako se jednom možda otvori neka fenomenalna prilika, onda zašto ne.

Je li vam činjenica što ste praunuka Josipa Broza Tita, a roditelji su vam poznata redateljica Saša Broz i glumac Ranko Zidarić, prednost ili ponekad i kamen spoticanja?

Iskreno uopće ne razmišljam o tim stvarima, zaboravim na tu činjenicu da su poznati jer gledam na njih kao na svoje roditelje. Oni su mi uvijek bili najveći poticaj u životu za stvari  koje volim raditi i obrnuto. Sretna sam što sam dio baš svoje obitelji, što  imam takve roditelje i beskrajno sam im zahvalna na svemu.