U doba kad napori znanstvenika u borbi protiv koronavirusa pružaju nadu u zaustavljanje pandemije, kabelski programi StudioCanal i Amazon počet će prikazivati film “Radioactive” francusko-iranske redateljice Marjane Satrapi. U pripovijesti o Marie Curie, dobitnici dviju Nobelovih nagrada i jednoj od najutjecajnijih znanstvenica 20. stoljeća, glavnu junakinju glumi Rosamund Pike, a njezina muža Sam Riley. Film ne prikazuje samo njezinu karijeru nego i koliko su njezina otkrića promijenila svijet u kojem živimo.
Marie Curie rodila se 1867. u Varšavi, u Kraljevini Poljskoj koja je tada bila u sastavu Ruskog Carstva. Pravo joj je ime Maria Salomea Sklodowska i peto je, najmlađe dijete učitelja Bronislawe Boguske i Wladyslawa Sklodowskog. Obitelj uglednih poljskih intelektualaca izgubila je veliki dio imovine jer je podržavala pokret za poljsku nezavisnost, koji je kulminirao Siječanjskim ustankom. Ugušen je dvije godine prije Marijina rođenja, no posljedice su ostavile traga.
Marie Curie rođena Sklodowska.
Marie Curie rođena Sklodowska.
Otac je bio profesor matematike i fizike te direktor muške gimnazije u Varšavi, no zbog političkih stavova izgubio je to mjesto i bio prisiljen raditi slabije plaćene poslove. Majka je pak vodila internat za djevojčice, ali je dala otkaz kad je rodila Mariju kako bi se posvetila djeci.
Obiteljska priča
S vremenom su počeli iznajmljivati sobe u svojoj kući kako bi popravili obiteljski budžet - što se pokazalo kobnim. Kad je Maria imala sedam godina, njezina najstarija sestra Zofia umrla je od tifusa kojim ju je zarazio jedan od njihovih stanara, a tri godine kasnije od tuberkuloze je umrla njezina majka Bronislawa. Sve te tragedije utjecale su na djevojčicu koja je iste godine krenula u internat, ali joj nisu umanjile želju za učenjem. Poslije se upisala u žensku gimnaziju koju je završila 1883. kao najbolja učenica - i doživjela živčani slom.
Imala sam petnaest godina kad sam završila srednju školu. Bila sam toliko iscrpljena da sam se gotovo godinu dana oporavljala kod rođaka na selu prije nego što sam se vratila u Varšavu, nadajući se da ću dobiti posao nastavnice, rekla je.
Visoke državne škole nisu primale žene, ali ih je primalo ilegalno Leteće sveučilište, na kojem su se predavali i zabranjeni predmeti poput poljske povijesti i kulture - pa se lokacija često mijenjala kako ih ruski vlastodršci ne bi otkrili.
U filmu 'Radioactive', glavnu junakinju Marie Curie glumi Rosamund Pike.
U filmu 'Radioactive', glavnu junakinju Marie Curie glumi Rosamund Pike.
No, i Maria i njezina sestra Bronislawa željele su više od onoga što im je moglo pružiti Leteće sveučilište.
Radila je kao guvernanta
Dogovorile su se da će Bronislawa u Parizu studirati medicinu, a Maria će raditi kao guvernanta u Varšavi i slati joj novac za studij. Nakon dvije godine, kad Bronislawa nađe neki posao, pozvat će Mariju da i ona dođe u Pariz.
Umjesto dvije godine, Maria je ostala dulje u Poljskoj - ne zbog Bronislawe, nego zbog ljubavi. Dok je radila kao guvernanta za zemljoposjedničku obitelj Zorawski, daleke rođake njezina oca, zaljubila se u Kazimierza Zorawskog. Htjeli su se vjenčati, no Kazimierzov otac nije htio ni čuti da mu se sin vjenča sa siromašnom rođakinjom. Oboje su bili očajni, ali nisu mogli ništa učiniti. Maria se vratila kući, a nesretni Kazimierz, koji je kasnije doktorirao matematiku, do kraja života patio je za svojom izgubljenom djevojkom.
Maria je u Pariz otišla tek 1891. i prvo je vrijeme živjela sa sestrom, koja se u međuvremenu udala za poljskog fizičara Kazimierza Dluskog. Upisala je fiziku i matematiku na Pariškom sveučilištu i nakon što je našla honorarni posao kao privatna učiteljica, unajmila je vlastiti stan u potkrovlju u Latinskoj četvrti, bliže fakultetu.
- Činilo mi se kao da su mi se otvorila vrata novog svijeta, svijeta znanosti, koji sam napokon mogla slobodno otkrivati - izjavila je Maria, koja je u Francuskoj promijenila ime u Marie.
Marie Curie vozi jednu od svojih mobilnih rendgenskih jedinica.
Marie Curie vozi jednu od svojih mobilnih rendgenskih jedinica.
U svom je potkrovlju gladovala i smrzavala se, ali joj ništa nije bilo teško jer je mogla slušati predavanja vodećih francuskih matematičara i fizičara kao što su Gabriel Lippmann i Paul Appell.
Inspirativno okruženje
Bilo je to uzbudljivo doba u znanosti: Heinrich Hertz je 1886. dokazao postojanje radiovalova, 1895. Guglielmo Marconi je 1895. uspio poslati radijski signal na daljinu od jednog i pol kilometra, Wilhelm Conrad Roentgen je 1895. otkrio novu vrstu radijacije koju je nazvao X-zrake, Henri Becquerel otkrio je zračenje uranija...
Marie Sklodowska uronila je srcem i dušom u taj svijet. Već dvije godine kasnije diplomirala je fiziku kao najbolja studentica i zaposlila se u industrijskom laboratoriju profesora Lippmanna, gdje je proučavala magnetska svojstva čelika. Uz posao nije zapustila studij matematike i diplomirala je 1893., kao druga najbolja u klasi.
- Isprva sam se u Parizu osjećala izgubljenom u velikom gradu. No nisam bila potištena - rekla je. Tada je još mislila da će se nakon završetka studija vratiti u Varšavu, no planove joj je i drugi put u životu poremetila ljubav.
Upoznala sam Pierrea Curieja u proljeće 1894. Moj poznanik, poljski fizičar koji je jako cijenio Curieja, pozvao je mene i njega na večeru u svoj dom.
- Nastavili smo se družiti i cijele te godine Pierre mi je slao divna pisma. Vidjelo se kako želi da ga zaista upoznam kao osobu. Pisao mi je kako sanja o životu u potpunosti posvećenom znanstvenim istraživanjima i ubrzo me pitao želim li s njim dijeliti takav život - otkrila je poslije Marie.
Marie Curie i Pierre Curie
Marie Curie i Pierre Curie
Osam godina stariji Pierre Curie bio je u to doba već svjetski poznati fizičar, ali istodobno sanjar i idealist kojeg francuska akademska zajednica nije u potpunosti prihvatila. Kad je imao 21 godinu, s bratom Jacquesom otkrio je piezoelektrični efekt, pojavu stvaranja naboja na površini kristala, koji se poslije koristio u mikrofonima, električnim aparatima i satovima.
Srodne duše
I Marie je poput njega bila idealist. Iako naoko povučena i stidljiva, bila je strastveno posvećena znanstvenim istraživanjima, i u Pierreu je našla srodnu dušu. Vjenčali su se u srpnju 1895., Marie u haljini koju je poslije mogla nositi u laboratoriju - tamnoplavoj da se na njoj ne vide mrlje od pokusa - a za novac koji su dobili kao svadbeni dar kupili su dva bicikla. Njima su često odlazili na duge vožnje kako bi se opustili nakon mnogih napornih i monotonih sati u laboratoriju.
Pierre je na nagovor Marie i svoga oca 1895. završio doktorsku disertaciju o vezi između magnetizma i temperature metala - danas poznate kao Curiejev zakon. Marie se zaposlila u visokoj školi u Parizu u kojoj su joj dopustili da koristi laboratorij za vlastita istraživanja. U to je doba već bila trudna s prvim djetetom, kćeri Irene koju je rodila u rujnu 1897.
Često su me pitali, osobito žene, kako uspijevam pomiriti obiteljski život i znanstvenu karijeru. Moram reći, nije bilo lako, priznala je.
Nedugo nakon rođenja kćeri Marie je odlučila doktorirati pa je tražila prikladno područje za istraživanje. Zanimali su je nedavno otkriveni radioaktivni materijali, a najviše uranij i uranijev smolinac, ruda koja je bila radioaktivnija od uranija izlučenog iz nje. Njezino istraživanje uranijeva smolinca iz Joachimsthala u Češkoj sugeriralo je prisustvo još dva radioaktivna elementa, ali u jako malim količinama: tona smolinca sadržavala je manje od grama elementa koji je tražila.
Bračni par Curie u svom laboratoriju.
Bračni par Curie u svom laboratoriju.
Uz pomoć Austrijske akademije znanosti dobila je nekoliko tona i bacila se na istraživanje. U slabo opremljenom laboratoriju u ruševnoj kolibi sa staklenim krovom koji je prokišnjavao i u kojoj je ljeti bilo vruće, a zimi previše hladno, Marie je prvo ručno, velikom metalnom šipkom, usitnjavala rudu, po 20 kilograma odjednom, zatim joj dodavala kiseline i stvarala otopine koje je mogla istraživati. Bio je to mukotrpan, iscrpljujući fizički posao u kojem joj je pomagao muž.
Nikad sretnija
Impresioniran mogućnošću pronalaska novih elemenata, Pierre je odustao od svojih istraživanja i posvetio se zajedničkom radu sa suprugom.
Prvi element koji su izlučili u srpnju 1898. Marie je nazvala polonij po svojoj domovini; drugom, u prosincu iste godine, dala je ime radij.
- Uspjeli smo izlučiti male količine relativno čistih radijskih spojeva koji su imali zadivljujuće svojstvo da svijetle u mraku. Radili smo naporno, u teškim uvjetima, ali mislim da nikada nisam bila sretnija - napisala je kasnije.
Nitko još tada nije razmišljao o dugotrajnim posljedicama zračenja na zdravlje. Pierre Curie je povremeno bio toliko slab da nije mogao stajati i stalno je patio od bolova. Marieini prsti bili su puni ožiljaka i rana. Oboje su stalno bili iscrpljeni. Ne samo što su stalno radili s radioaktivnim tvarima nego je Pierre sa sobom nosio malu bočicu s njima kako bi je mogao pokazati prijateljima, a Marie je držala malu količinu pokraj svoga kreveta da joj svijetli noću.
Notesi s njihovim zabilješkama od 1897. do 1902., koji se čuvaju u Nacionalnoj biblioteci u Parizu, toliko su radioaktivni da ih znanstvenici mogu proučavati jedino uz posebne mjere opreza i uz potpisanu izjavu da to čine na vlastiti rizik.
Njemački kemičar Wilhelm Oswald prvi je shvatio važnost njihovih otkrića i otišao u Pariz da na licu mjesta vidi Marie i Pierrea Curieja.
Marie i Pierre Curie snimljeni oko 1903. godine.
Marie i Pierre Curie snimljeni oko 1903. godine.
- Pokazali su mi laboratorij u kojem je otkriven radij... Bila je to ruševna, neugledna koliba, nalik štali ili spremištu za krumpire. Nisam vidio nikakvu korisnu kemijsku aparaturu i pomislio sam da me vuku za nos - opisao je taj posjet.
Prvi Nobel
Londonsko Kraljevsko društvo dodijelilo im je 1903. nagradu za znanstvena dostignuća, ali je na dodjeli samo Pierre Curie bio pozvan na govornicu - Marie nije jer je bila žena. Iste godine Švedska kraljevska akademija odlučila je dodijeliti Nobelovu nagradu za fiziku Henriju Becquerelu i Pierreu Curieju, no jedan od članova komisije koji se zalagao za priznavanje žena u znanosti obavijestio je o tome Pierrea, pa je na njegov zahtjev Akademija dodijelila Nobela i njegovoj supruzi, koja je postala prva žena dobitnica ove prestižne nagrade.
Iako je novac od nagrade značio da se više ne moraju bojati da će ostati bez sredstava za istraživanje, Marie i Pierreu nije se sviđalo što su se odjednom našli u središtu zanimanja javnosti. Novinari su pisali o njihovoj romantičnoj priči, napornim istraživanjima, novom otkriću - tajanstvenom elementu koji se sam rastvara, dajući naizgled neiscrpnu energiju... U središtu je bila krhka, 154 centimetra visoka Marie, o kojoj je čak i inače vrlo umjereni dnevni list Le Figaro tekst započeo riječima: "Bilo jednom...".
Tražili su nas novinari iz cijelog svijeta. Više nismo mogli na miru raditi, rekla je Marie.
Pierre Curie primljen je 1904. za profesora na Sorboni, a Marie je postavljena kao njegova asistentica. Iste godine rodila je kćer Eve i činilo se da su teške godine iza njih.
No, 1906. dogodila se strašna nesreća - Pierre Curie pao je na ulici pod kočiju s konjima i umro od ozljeda. Marie je ostala sama s dvoje male djece pa joj je Sveučilište ponudilo da naslijedi muževu mirovinu, ali odbila je.
Marie Curie u posjetu Bijeloj kući u SAD-u 1921. u pratnji predsjednika Warrena G. Hardinga.
Marie Curie u posjetu Bijeloj kući u SAD-u 1921. u pratnji predsjednika Warrena G. Hardinga.
- Imam 38 godina i sposobna sam izdržavati se sama - rekla je. Umjesto mirovine, postavljena je na čelo sveučilišnog laboratorija i postala prva žena profesor na Sorboni, gdje se bavila istraživanjem radiokemije, poljem koje je privlačilo veliko akademsko zanimanje, kao i potporu medicinskih zaklada jer se u to doba radioterapija počela upotrebljavati kao sredstvo u borbi protiv raka.
Doprinos školstvu
Na privatnom planu također je bila uspješna: njena kćer Irene tada je imala devet godina i Marie je odlučila provesti u djelo svoje ideje o odgoju i školovanju. U njezinu krugu prijatelja bilo je profesora s djecom pa je za njih i Irene pokrenula privatnu školu u kojoj će ih roditelji podučavati. Među njima su bili Paul Langevin, bivši suradnik Pierrea Curieja, i Henri Mouton iz Instituta Pasteur, a za poduku iz likovnog odgoja angažirali su jednog kipara.
Marie je smatrala da djeca već u ranoj dobi trebaju slušati predavanja iz znanosti, ali da program ne treba biti rigidan jer je za djecu važno da se mogu slobodno razvijati. Mnogo vremena posvećivalo se i igri te fizičkim aktivnostima. Mala grupa postala je neka vrsta elitne škole za djecu, s naglaskom na znanstvene predmete. Irene je poslije rekla da je upravo u toj školi stekla temelje za kasniju karijeru znanstvenice, a i ostala su djeca govorila da su bila sretna u školi. Eksperiment je trajao nekoliko godina, kada se većina učenika morala pripremati za državnu maturu.
Za to je vrijeme Marie Curie nastavila s istraživačkim radom i 1911. drugi put dobila Nobelovu nagradu, ovaj put za kemiju, postavši prva osoba koja je dobila ta dva značajna priznanja - i jedina za dva znanstvena područja.
U filmu 'Radioactive' bračni par Curie glume Rosamund Pike i Sam Riley.
U filmu 'Radioactive' bračni par Curie glume Rosamund Pike i Sam Riley.
No, iste godine izbila su dva skandala koja su je zamalo uništila. Doznalo se da je kandidat za članstvo u francuskoj Akademiji znanosti, što se nije svidjelo konzervativnim krugovima. Zamjeralo joj se da je žena, strankinja i uz to se impliciralo da je židovskog podrijetla.
I onda je krenulo...
Napadi su splasnuli kad nije izabrana u Akademiju, ali su ponovno buknuli još žešće, ovaj put zbog njezina privatnog života. Optuživali su je da je u vezi s oženjenim fizičarem Paulom Langevinom te da je on zbog nje ostavio svoju suprugu. Opet su se iznosile stare optužbe: da je strankinja, Poljakinja koja je otela muža jednoj poštenoj Francuskinji.
Desničarske novine toliko su raspirivale aferu da se pred njenom kućom okupila bijesna svjetina. Čuli su se povici “vrati se u Poljsku”, netko je bacio kamen prema prozoru. Marie je s kćerima uspjela izaći iz kuće tek kad je po nju došla prijateljica i odvela je u svoj dom.
Na Sorboni su je htjeli zamoliti da napusti Francusku, javili su se i iz Švedske kraljevske akademije tražeći da ne dođe na dodjelu Nobelove nagrade. Marie nije pristala. Došla je u Stockholm, primila nagradu i održala smireni govor, ali su je afera i njene posljedice toliko iscrpile da je potražila utočište kod jedne prijateljice znanstvenice u Engleskoj, daleko od francuskih novinara. Skandal se utišao tek nakon što su se Paul Langevin i njegova supruga razveli, i to zato što u procesu nije spomenuto njeno ime.
Marie Curie je nastavila raditi, a kad je 1914. izbio Prvi svjetski rat, sklonila je kćeri Irene i Eve kod prijatelja u Bretagnu. Ona se vratila u Pariz i osnovala pokretne radiološke ambulante za pomoć u liječenju ranjenika na bojištu.
Poslije rata nastavila se baviti znanstvenim radom, dvaput bila u Americi, gdje ju je primio i predsjednik Warren Harding. Pred kraj života bila je ponosna na svoje kćeri. Irene je postala znanstvenica, a Eve pijanistica, novinarka i spisateljica. Marie Curie umrla je od leukemije 4. srpnja 1934., godinu dana prije nego što je njena kćer Irene dobila Nobelovu nagradu za kemiju.