Boksačica Sara Beram, koja je na nedavnim Mediteranskim igrama u Italiji osvojila povijesno zlato za Hrvatsku, otkriva kako je nakon devet godina baleta svoju budućnost pronašla u ringu, kako se morala izboriti za svoje mjesto u obitelji s trojicom braće te zašto se na Sveučilištu obrane i sigurnosti zaposlila kao kineziologinja.
Kao klinka devet je godina plesala balet, a onda je Sara Beram (31) umjesto pozornice odabrala ring - i ostvarila nevjerojatne rezultate. Zadranka sa zagrebačkom adresom nedavno je, naime, na Mediteranskim igrama u talijanskom gradu Tarantu ispisala povijest našeg boksa, postavši prva Hrvatica koja je osvojila zlatnu medalju u tom sportu. Priznaje da još nije potpuno svjesna veličine onoga što je postigla, a dok bi nakon povijesnog zlata mnogi slavili do dugo u noć, ona je svoj najveći sportski uspjeh dočekala potpuno mirno. Navikla je, kaže, na velike mečeve i medalje koje su joj u ključnim trenucima izmicale, pa je ovaj put u ring ušla bez velikih očekivanja, ali s potpunim povjerenjem u sebe, svoju pripremu i trenera Damira Stručića. Sarin je sportski svijet sveden samo na njih dvoje, jer već pet godina trenira bez klupske ekipe koja bi joj na treningu podigla atmosferu, no upravo je iz te tišine stiglo "glasno" povijesno zlato.
"Boks je puno više od udaranja. To je neka vrsta pametne umjetnosti jer morate stalno razmišljati o protivniku, čitati ga i nadmudriti. Nije poanta u tome da uđemo u ring i potučemo se kao u kafani, nego da pokažemo tehničku i taktičku spremu. Važna je i koordinacija, povezivanje gornjih i donjih ekstremiteta, a upravo mi je tu puno pomogao balet. Ritam i osjećaj za pokret koje sam tamo razvila sada su mi velika prednost u ringu. Kao klinka sam bila dosta problematična, ali ne u nekom lošem smislu, nego sam imala višak energije. Odrasla sam u obitelji s puno muške djece: uz tri brata, a kada se rodio četvrti, već mi je bilo sedamnaest godina. U našoj kući stalno se vodila borba za teritorij, stalno dokazivanja i nadmetanja. Morala sam se često puno više dokazivati nego braća, jer ipak su oni bili tatini sinovi. No to mi je kasnije pomoglo u boksu - da ne uzmičem lako i da uvijek imam potrebu pokazati da mogu", priča Sara, koja je u sportu od treće godine. A kada ju je majka, i sama plesačica, upisala na balet, prošla je audiciju i krenula u osnovnu baletnu školu, paralelno završavajući glazbenu. Sanjala je o karijeri primabalerine, no nakon rigorozne audicije nije uspjela upisati željenu srednju baletnu školu. Zato je uz medicinsku školu nastavila obrazovanje u školi suvremenog plesa Sanje Maletić, no u tom se svijetu ipak nije pronašla.
"Jednostavno nisam bila dovoljno umjetnički nastrojena. Svaka je koreografija morala imati smisla, puno je bilo glume i neke poruke iza svega toga", prisjeća se sportašica, kojoj se preokret dogodio kada ju je tata, čija je bila mezimica, odveo na kickboxing. Već sa sedamnaest godina postala je juniorska prvakinja države, a upravo ju je taj sport kasnije doveo do boksa.
"Do tada sam se zapravo tražila i bila pomalo izgubljena. Posebno mi je bilo teško kada sam u trećem razredu odustala od srednje plesne škole. Medicinska škola tada mi je bila "laganini" jer sam navikla na ritam - ujutro jedna škola, popodne druga, priredbe i obaveze. Od svoje šeste godine praktički nisam imala slobodnog vremena, a onda sam odjednom imala godinu i pol "lufta" i nisam znala što bih sama sa sobom. Upala sam i u loše društvo, puno markirala, nisam dolazila na nastavu, a na polugodištu sam imala čak sedam jedinica. To sam, naravno, prešutjela roditeljima. Mama je tada bila trudna s mojim najmlađim bratom pa joj baš nisam htjela doći s takvim vijestima. Izlazila sam, nisam se javljala gdje sam i imala sam neki revolt prema roditeljima. Jednostavno sam se pokušavala pronaći", priznaje Sara i dodaje kako je, uz razgovore s roditeljima, s vremenom shvatila da takav život nije za nju.
Mama ne gleda mečeve
Danas o tom razdoblju govori uz smijeh i kaže kako je zapravo samo željela biti prihvaćena i viđena, a to joj je donio upravo boks, koji je počela trenirati s devetnaest godina.
"Zamišljala sam da će biti puno jednostavnije. Na prvom meču uhvatila me trema, nervoza i sva moja nesigurnost. Nisko samopouzdanje odjednom je izašlo na vidjelo. Shvatila sam da se kroz boks manifestiram tako da sve ono što u meni čuči tada izlazi na vidjelo. Neovisno o tome koliko dobro trenirala, imala dobar sportski pedigre, bila fizički spremna i jaka, uvijek bih to izgubila kad bih ušla u ring. Jer bih si govorila: ‘Nisi dovoljno dobra, imaš nisko samopoštovanje, nećeš uspjeti, ne možeš pobijediti.‘ To je bio neki mali glas koji je navikao živjeti u meni cijelo ovo vrijeme, kroz djetinjstvo i mladost. I onda bi se, kad vam je najteže, i kad znate da idete boksati - pogotovo protiv protivnika koji će vam ‘skinuti glavu s ramena‘ - ti najveći strahovi u meni nekako dizali na površinu. Ali kako je vrijeme išlo, tako sam se sve više suočavala s tim strahovima. Oni i danas postoje, jer mislim da borac koji ulazi u ring bez straha neće dobro proći. Strah je dobar, ali, naravno, treba ga znati kontrolirati i usmjeriti tako da bude tebi u korist", objašnjava boksačica, dodajući kako se sada jako voli natjecati i kako kroz to, zapravo, gleda sve u životu. Obitelj joj je najveća podrška, iako Sarina mama ne gleda niti jedan njezin meč, za razliku od tate i braće koji ih ne propuštaju.
"Majka me jako podržava i uvijek bi mi rekla: ‘Gle, sine, probaj sve, samo nemoj batine.‘ A ja sam, eto, odabrala upravo njih. Šalu na stranu, ali činjenica je da mama tijekom mog meča ode nešto čistiti i samo iz druge sobe pita kako ide. A nakon meča uvijek kaže isto: ‘Dijete moje, razmišljaj o zdravlju.‘ I to je zapravo majčina briga, jer koliko god boks bio divan, ipak su to udarci u glavu", priča Sara, koja je tijekom svoje karijere samo jednom doživjela pravi ‘knockdown‘.
Sama priznaje da je tada podcijenila protivnicu, a pad ju je, kako kaže, ‘probudio‘ i naučio važnu lekciju. A to je da nikoga više ne podcjenjuje, bez obzira na iskustvo. Težu ozljedu, srećom, nikad nije imala.
Pokušaj reprogramiranja
Prošle godine je na Svjetskom prvenstvu zadobila frakturu infraorbitalne kosti, koja drži očnu duplju, no ozljeda nije zahtijevala operaciju i zasad joj je to jedina ozbiljnija u sportskoj karijeri.
A uz boksačku karijeru, Sara je uspjela završiti Kineziološki fakultet u Zagrebu, gdje je sada i na doktorskom studiju. Od 2012. vezana je uz Hrvatsko vojno učilište, gdje joj je klub, a od ožujka 2026. zaposlena je na Sveučilištu obrane i sigurnosti kao kineziologinja. Kadetima predaje tjelesnu i zdravstvenu kulturu. Na zapošljavanje ju je dodatno potaknula činjenica da joj je istjecala sportska kategorizacija, o kojoj je financijski ovisila. Nakon dvije godine bez osvajanja medalje i niza petih mjesta, odlučila je osigurati profesionalnu karijeru i izvan sporta. Njezin dan počinje oko šest ujutro, nakon čega odlazi na posao. Tijekom dana odradi i kraći trening, a oko pola pet poslije podne slijedi glavni, boksački trening s trenerom. Kako se na Hrvatskom vojnom učilištu nalaze boksačka dvorana i teretana, većinu vremena provodi upravo u sportskim prostorima. Tijekom priprema ima dva treninga dnevno, dok izvan priprema održava formu jednodnevnim treninzima.
"U ringu sam snažna, ali sam privatno jako emotivna i često me stvari pogode. Osjetljiva sam na nepravdu i situacije na koje ne mogu utjecati. U zadnje vrijeme pokušavam samu sebe ‘reprogramirati‘ i ne dopuštati da me toliko opterećuju tuđa negiranja i manjak podrške. Mislim da smo kao društvo ponekad previše zavidni i teško prihvaćamo tuđi uspjeh, a ja sam na to posebno osjetljiva", objašnjava Sara, iza koje je razvod od Kristijana Kosa, bivšeg trenera i boksača s kojim je deset godina dijelila dobro i zlo. Iako su već četiri godine razvedeni, ostali su u korektnim odnosima, no danas nemaju nikakav profesionalni odnos.
Trenutačno nije zaljubljena i kaže da joj to odgovara jer je maksimalno fokusirana na svoju karijeru, pa joj uz posao, treninge i doktorski studij ne ostaje puno vremena za privatni život. Uz sve veći fokus na karijeru, polako zatvara i neka poglavlja iz mladosti. Od ukupno trinaest tetovaža, trenutačno ih tri uklanja, a neke će doraditi.
"Sve svoje tetovaže volim jer svaka ima svoju priču, ali da me danas pitate bih li napravila novu, moj odgovor bio bi - ne. Neke stvari jednostavno trebaju ostati u prošlosti", zaključuje Sara Beram.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....