Preskačem onaj dio koji govori o tome kako je došlo do trudnoće. Pretpostavljam da svi koji ovo čitate znate kako se to radi. Idemo odmah na iduće poglavlje.
Drugi dan izostanka menstruacije, kad sam osjetila koliko su mi upaljene grudi, kad sam u ogledalu vidjela koliko su natekle (napokon!), nakon što sam se isplakala već tri puta bez ikakvog razloga a tek je bilo podne, shvatila sam kako je vrrrlo vjerojatno da sam trudna. Odmah sam skoknula u ljekarnu, piškila po plastičnom štapiću i vrlo brzo dobila potvrdu. Da, dvije plave crte su se isticale na bijeloj pozadini. Moj dragi i ja smo tek počeli pričati o drugom djetetu jer je ono prvo tek počelo spavati kako treba i mi smo tek počeli živjeti po našem guštu, a evo, te dvije crte mi se smiješe i govore mi: "Ha-ha, sad opet sve ispočetka!" (Da se razumijemo - bila sam presretna!)
Jedva sam dočekala da dragi dođe kući i da mu kažem, a kad je napokon stajao ispred mene, nisam mogla skupiti usta od blesavog smješka koji mi se razvukao po licu.
"Petra? Što si napravila?", sumnjičavo me pitao.
"Petraaa, što se dogodilo?"
I dalje nisam mogla sročiti nikakvu rečenicu, samo sam se smješakala i proizvodila neartikulirane zvukove. Napokon je vidio test za trudnoću. Taj čarobni štapić koji može promijeniti budućnost. Ležao je na našem krevetu (oprala sam ga, ne brinite!), čuvajući moju tajnu, ali samo za kratko. Čim ga je vidio tamo, moj dragi je shvatio, nije morao ni pitati koliko ima crtica.
Idućih pola sata oboje smo se blesavo smješkali, ljubili i grlili se kao tinejđeri.
Korana je skakutala između nas i ispitivala "Ta je bilo? Ta je bilo???", a mi nismo znali što bi smo joj rekli pa smo nju počeli ljubiti, grliti i gnjaviti.
Oh kako sam pogriješila...
Kako smo za dva dana trebali ići na more, i to na mjesec i pol dana, moj dragi je predložio da odmah odem kod svog ginekologa. Drage žene, informacija koja je meni nekako promakla, nemojte da i vama pobjegne i stvori pomutnju, jest sljedeća - ginekolog ne može ništa vidjeti na ultrazvuku i reći sa sigurnošću prije šestog tjedna trudnoće! Da sam znala taj podatak, ne bih otišla na pregled. Pričekala bih još dva tjedna te otišla negdje na moru, gdje sam ljetovala. Ali, nisam znala. Otišla sam. I još takva smušena, rekla sam doktoru krivi datum posljednje menstruacije. Umjesto lipnja, rekla sam svibanj. (Naravno, to sam shvatila tek mjesec i pol dana poslije.) I zato je uslijedila agonija.
Doktor, misleći da sam trudna već sedam, gotovo osam tjedana, a ne četiri koliko sam zapravo bila, rekao mi je: "Nešto ne valja."
Ne mogu vam opisati kako su teško odzvonile te riječi u meni. Potresle su cijeli moj organizam. Grubo me srušile na zemlju nakon onog slatkog, veselog lebdenja od prije par sati. Doktor je objasnio da se stvari ne razvijaju kako treba i da će navjerojatnije "to nešto" tijelo samo odbaciti.
"Aha, hvala Vam... A dobro, događa se...", tako nešto sam promrmljala i otišla kući. Tek kad sam parkirala auto pred svojom zgradom, shvatila sam njegove riječi. I počela plakati...
Govorila sam samoj sebi kako očito nije suđeno i da nisam ja ništa kriva za to, ali teško je.
Dan je prolazio izuzetno polako
Teško je bilo ostati hladne glave i ne biti pogođen mišlju da se u meni događa nešto... što nije kako treba. Plakala sam poskrivećki, pokušavajući biti staložena i jaka pred svojom curicom i pred dragim, a svaki odlazak na toalet tražila bih krvave tragove na gaćicama - znak da je tijelo "to nešto" odbacilo. Ali nije bilo ničega. Treći dan, u ponedjeljak, već smo bili na moru i otišla sam u privatnu kliniku izvaditi krv. Doktor je rekao da odem za svaki slučaj, da mi izmjere betu. Uzet će uzorak krvi taj dan i opet za dva dana, ako je sve u redu, broj bi u srijedu trebao biti duplo veći, a ako nije...
Još tri dana čekanja.
Još tri dana nespavanja.
Stalnog iščekivanja menstruacije.
U srijedu ujutro došla sam vaditi krv. Simpatična teta mi je zabola iglu u venu i dok se punila tamno crvenom tekućinom, rekla mi je: "Oko 16 sati će biti gotov nalaz. Mi ćemo Vas nazvati. Znači, beta bi sada trebala biti četiri puta veća."
"Četiri puta?", pitam ja. "Zar ne dva puta?"
"Ne, ne, četiri.", kaže ona sigurna u sebe.
"Ah, dobro, valjda sam ja krivo čula doktora", pomislila sam i otišla svojoj maloj obitelji.
Dan je prolazio izuzetno polako. Kao da je netko namjerno usporio svaku sekundu i razvukao je poput žvake. Sunce je pržilo, moja nervoza je rasla, a stalno gledanje na sat nije pomoglo. Napokon - 16 sati. Mobitel sam držala pored sebe jer će me svakog trena nazvati netko iz klinike. Ali, mobitel ne zvoni...
16:15 Ništa.
16:30 Ništa.
17 Ništa.
18 Ništa.
Moj dragi je već poludio, rekao "Idemo tamo!" i odveo nas u kliniku. Čim me vidjela na ulazu, žena je rekla: "Joj nismo Vas stigli nazvati, gužva je, ali nalaz Vam je gotov."
Nisam joj uspjela ništa reći, moje ruke su već otvarale bijelu kovertu. Brojevi, brojevi. Veliki brojevi, čudni brojevi bili su ispisani na papiru, ali nisu bili četiri puta veći od onih od ponedjeljka. Pogledala sam dragog i samo kratko zanjihala glavom. Platili smo i izašli van. U tišini smo se vozili neko vrijeme.
Ostatak ljeta, Petra je nakon vađenja krvi ipak provela malo mirnije...
Ostatak ljeta, Petra je nakon vađenja krvi ipak provela malo mirnije...
Nije suđeno valjda...
Izvadila sam mobitel i nazvala svog doktora, čisto da mu kažem kakav je nalaz. Sva snuždena mu pročitam brojeve od ponedjeljka, pročitam one od srijede, a on će na to, veselim glasom: "O, pa to je super!"
"MOLIM?", pitala sam iznenađeno, možda čak i malo ljutito.
"Ipak je dobro!", rekao je on.
"Jeste sigurni?",
"Da, da, ali za par dana odite kod doktora na pregled." Preporučio mi je jednog doktora i rekao da se svakako javim nakon pregleda. A glas mu je bio topao, pun nade.
Za vrijeme mog razgovora, dragi nas je vozio u apartman te pokušavao shvatiti zašto ta nada i veselje u mom glasu. Kad sam prekinula razgovor s doktorom, objasnila sam mu.
"Jel' to nas netko zeza ovdje?", pitao je dok mu je osmijeh titrao na licu. Baš kao da nas netko zeza.
Bili smo sretni, ali još smo uvijek čuvali tu vijest samo za nas. Ali da, bili smo sretni, jako sretni, napokon malo olakšanja. Dva dana je trajalo to stanje sreće i lakoće, a onda je došlo nešto novo što nas je ponovno izbacilo i srušilo na zemlju. Odjednom sam dobila krvarenje. Bez bolova, nije bilo obilno, ali bilo je krvi. Nisam mogla vjerovati. Što to sad znači? Kako?! … ZAŠTO? Sutradan idem kod doktora na pregled pa ćemo vidjeti što je, ne treba "razbijati glavu". Ne treba, da, ali lakše je to reći nego napraviti.
Pamtim to popodne kao da je jučer bilo, makar uopće nisam bila u svom tijelu. Cijelo vrijeme sam lebdjela negdje oko sebe, izvan sebe. Primirila sam se tek kad sam ušla u čekaonicu. Ispred mene je sjedio mladi bračni par koji u ovom trenu, dok ovo pišem, već ima bebicu od kojih pet mjeseci. Promatrala sam ih i pomislila kako je sve u redu. Sigurno. Kad je sestra prozvala moje ime, ostavila sam sav strah koji sam imala. I što da vam kažem? Već znate da sam trudna, pretpostavljate da su vijesti bile pozitivne. Jesu. Čula sam čak i otkucaje srca. Brze, jako brze. Doktoru sam sve objasnila, sve što sam prošla u ovih par dana, a on me brzo smirio i rekao kako je sve u redu, nema potrebe za nikakvom brigom ni panikom.
…
Sad kad gledam na taj početak, na sve te neprospavane noći, sve te razne misli koje su letjele mojom glavom poput muha koje nisam mogla otjerati, na očekivanje, suze, strahove, sjetim se samo jedne stvari - duboko u sebi sam osjećala da je sve dobro. Nisam točno znala kako dobro, ali što god da me čekalo, trebalo je biti dobro.
Ne znam zašto nisam slušala taj mali glas u sebi i zašto sam dopustila svemu negativnome da me preuzme.
Od kad sam čula to maleno srce kako lupa duboko u meni, odlučila sam da je bilo dosta sa šokovima i "bedovima", dosta brige i panike. Evo me u osmom mjesecu trudnoće, s desetak dodatnih kila, zaokružena kao da imam košarkašku loptu ispod rebra, s nekim čudnim bolovima u leđima, ali sretna i mirna. Trudnoća nije uvijek bajna, nije uvijek lagana, a ono što nas čeka isto neće uvijek biti lagano, ali idemo polako. Bez šokova, "bedova", bez puno brige i panike. Barem ćemo probati.
Kad sam se vratila nakon ljetovanja u svoj grad, kad sam otišla kod svog doktora na pregled, ustanovila sam da on ima krivi datum moje posljednje menstruacije. Kao što sam vam već rekla, njemu je pisao mjsec svibanj, a zapravo se radilo o lipnju. Zbog tog malog nesporazuma sada mogu, u preko tisuću riječi, napisati što sam sve proživjela…
Još samo nekoliko tjedana dijeli našu mladu glumicu od 'upoznavanja' s novim djetetom.
Još samo nekoliko tjedana dijeli našu mladu glumicu od 'upoznavanja' s novim djetetom.