"Rok je sa mnom uvijek tu, u svakom zamahu mi je na glavi. S njim sam jedne godine kupio roza kapice s ribom, a prije projekta sam otkrio da ih ima još u trgovini pa sam ih ponovno nabavio. Doduše, imam odijelo L, umjesto XXL koji mi je potreban, pa izgledam dosta utegnuto, a s tom kapicom sam kao neki tuljan koji se tjera" - smije se Domagoj Jakopović Ribafish dok nam prepričava dojmove sa svoje avanture života.
"Fizički sam strgan, ali psihički sam jako sretan jer je ovaj projekt mnogo više od onog što sam zamišljao. Totalno je sve drugačije nego u snu. U snu je Rok bio fizički tu kraj mene, a sad je tu kad sam umoran i više ne mogu, kad mi se više ne da. Stvarno sam u transu. Čude mi se i ljudi koji plivaju bolje i više od mene jer im nije jasno otkud mi snaga, ali sve to dolazi iz glave. Pridružilo mi se mnogo ljudi i sve je preraslo u prekrasnu zajednicu koja daje potporu tom projektu. Oni rade i više od deset sati dnevno na tome jer su prepoznali da donosi nešto dobro. Ja sam tu lijep i glup. Dođem, popričam s dječicom i nakon toga legnem prebijen do sutra i do novog plivanja - govori nam Domagoj koji pliva za svojeg sina Roka čija je životna avantura naglo prekinuta u njegovoj dvanaestoj godini. Ribafish sada ostvaruje san svojeg sina koji je želio upoznati sve hrvatske otoke: prva etapa, kojoj je već prešao pola puta, uključuje 17 otoka, dok bi do kraja projekta trebao posjetiti 50 nastanjenih otoka.
"Na prvom dočeku je bilo 30-tak djece, dok je na Šćedru, gdje nema mladih stanovnika, bio samo mali Grgur od četiri godine. Osjećao sam se kao Sokrat koji ima svog jednog učenika. Postavljao mi je pitanja, ali i on meni objašnjavao neke stvari o robotima. Bilo je to pola sata divnog razgovora. Na kraju se okrenuo i rekao mami da se nadao kako ću doći u nekom kostimu superjunaka. Nisam mu ispunio sve želje, ali bilo je to prekrasno provedeno vrijeme." - dodaje Ribafish i otkriva kako mu dan odmora to zapravo nije. Odgovara na 20 e-mailova, prihvaća 800 zahtjeva za prijateljstvo i šalje srca na 500 poruka, ali i sa svojom ekipom pere brod i slaže darove za djecu.
"Trebalo je to dovući na brod koji je krcat. Puno je to posla, jako puno umora, ali kad vidim tu nasmiješenu dječicu kad traže taj tajanstveni predmet po otoku i kasnije kad dobiju te igračkice i poklone to se ne može opisati.", kaže zagrebački novinar i kolumnist. Iako se suočava s boli, jer mu je iskočila tetiva na ramenu, o njemu se brine ekipa od tri doktorice koje vode brigu da namaže rame, popije tablete protiv bolova i za želudac.
"Rame je u komi. Tetiva je ispala, ali sredit ću to kad budem završio sa svim", govori Riba koji ne odustaje, a najdraže mu je što mu mama uvijek šalje poruku da ne zaboravi presvući mokre gaće.
"Nezaboravni trenuci su kad shvatim da djeca žele još razgovarati. Jednom su me presreli na Šipanu i morao sam još sat vremena pričati o svemu. Otišli su kući po knjige jer su htjeli da im se potpišem, a jedna djevojčica je donijela Bibliju - otkrio nam je Ribafish koji posebne pozdrave šalje Igoru Bogdanoviću koji radi na dokumentarnom filmu.
"Čovjek je skakao u more sa mnom, ronio je da bi lovio neke kadrove, mučio me, još će nam se i pridružiti nekoliko puta. I on se iznenadio što je bilo 140 djece na Korčuli, a na drugom kraju 100 pa je trčao s kamerom sve to posnimiti. Vjerujte mi, po nekim zagrljajima i pruženim rukama vidim da sam puno toga i napravio", - govori nam Ribafish, a sve mu je potvrdio i jedan dječak koji je svojim roditeljima ozbiljno prepričavao da se smeće ne smije bacati u more.