Možete li izdvojiti top tri priče na koje ste najponosniji, a koje je otkrio vaš novinarski tim?
- U ovih smo gotovo 12 godina ispričali preko 2000 priča. Gotovo je nemoguće izdvojiti samo njih nekoliko na koje sam najponosnija. Prvenstveno sam najponosnija na moje kolege s kojima radim, oni su ti zbog kojih priče budu tako odvažne i emotivne, jer oni im daju sebe, a kada imaš ispravan sustav vrijednosti, kada znaš razlikovati dobro od lošeg, kada imaš kapacitet spoznati što je bitno a što posve nebitno, kada ti je sugovornik uvijek na prvom mjestu, kada je pravda motiv koji te pokreće....onda se i dogode priče na koje sam ponosna do neba.
Koja priča vas je rasplakala?
- Matija i Milan. E, ta je bez premca. Nedavno sam gostovala na Fakultetu političkih znanosti, držala sam predavanje studentima novinarstva na poziv i moje nekadašnje genijalne profesorice Gordane Vilović. Zamolila me da studentima prikažemo samo jednu reportažu iz emisije i ja sam izabrala Matiju i Milana. Dugo je godina prošlo od kada se emitirala ta najdirljivija priča o samohranom ocu i njegovu sinu koju je toliko toplo prenijela Maja Medaković, iznimno talentirana za prenijeti gledateljima emociju koju je sama proživjela na terenu. Nisam uopće bila svjesna što sam učinila. Nakon samo par minuta priče, meni su suze ponovno potekle u potocima. Ali, ono što me utješilo i zbog čega uopće nisam obuzdavala suze jest to što su svi oko mene plakali. Samo se čulo šmrcanje i otvaranje maramica u prepunoj dvorani fakulteta. Maja je za tu priču dobila i nagradu HNDa, Marija Jurić Zagorka, za najbolji televizijski prilog godine 2015.
Prikazujete pravu sliku Hrvatske, je li se ipak osjeti neki preokret - ima i pozitivnih primjera?
- Naravno! Pa to je razlog zašto radimo svoj posao. Uvijek se nešto pokrene, pomakne, promijeni. Bilo da je riječ o zakonima, nečijim egzistencijalnim problemima, razbijanjima predrasuda ili samo dobrim osjećajima koje uspijemo probuditi u gledateljima nakon svake emisije. Moram priznati da me to uvijek iznova gane kada shvatim koliko je malo ljudima potrebno da bi činili dobro, pričali dobro i osjećali se dobro, treba ih samo s vremena na vrijeme podsjetiti kako je dobro činiti dobro.
Javljaju li vam se gledatelji sami, imaju li povjerenja u vas?
- Imaju, čini mi se, više povjerenja u nas nego u institucije ove zemlje. S jedne nas strane to čini ponosnima, s druge i rastužuje, jer mi bi trebali samo malo korigirati, uskakati i ukazati kada negdje zapne a ne biti prva i posljednja adresa kojoj se vjeruje. Istodobno je to i ogromna odgovornost da ne smijemo pogriješiti, razočarati ili iznevjeriti. To je naše breme.
