Najbolja hrvatska maratonka Lisa Nemec: Moja istina o dopingu i svim sabotaža

Najveći i najintrigantniji dopinški skandal u povijesti hrvatskog sporta završio je nepovoljno za Lisu Christinu Nemec. Najbolja hrvatska maratonka, koja je u listopadu 2015. “pala” na testiranju zbog uzimanja nedopuštene tvari eritropoetina, kažnjena je suspenzijom od četiri godine, na tu odluku Atletske federacije se žalila, no Međunarodni sportski arbitražni sud (CAS) u Lausannei ­ na kojem je pokušala dokazati da nije uzela doping ­ potvrdio je kaznu. Njihova čestitka stigla joj je potkraj travnja, desetak dana prije 33. rođendana. Atletičarka hrvatsko­američkih korijena izgubila je pravnu bitku, ali od trčanja ne odustaje. Rođena u Waterburyju u Connecticutu, prije devet godina došla je u domovinu svog oca Ivana Stublića, a kako je u Americi trčala za Sveučilište Columbia na kojem je diplomirala teoriju glazbe nastavila je trenirati i u Hrvatskoj. I to duge pruge, na kojima je presudna izdržljivost. Pod zastavom svoje nove domovine u Londonu se 2012. natjecala kao prva hrvatska olimpijka maratonka, a baš kad je istrčala normu i za svoje druge Olimpijske igre u Riju, sustigla ju je suspenzija. U prvoj ispovijedi nakon godinu i pol šutnje, koliko je trajao sudski proces, Lisa Christina Nemec tvrdi da joj je pozitivan dopinški test podmetnut te da je žrtva zakulisnih igara u hrvatskim atletskim krugovima. Kazna joj istječe u listopadu 2019. i dotad se ne smije natjecati.

Što ćete raditi dok vam ne istekne kazna?

Za mene to nije kazna, jer nisam ništa skrivila, ali nastavljam trenirati. Svaki dan pretrčim 30 do 40 kilometara na svojim uobičajenim rutama ­ i natječem se sama sa sobom. Prostorije svog Atletskog kluba Svetice, u kojima napokon imam dobre uvjete za trening, ne smijem koristiti.

A od čega ćete u međuvremenu živjeti?

Ostala sam i bez sponzora, olimpijske i gradske stipendije, ali sve ću to izdržati... Trenerska plaća mog supruga Darija Nemeca sad nam je jedini prihod, a svekrva Branka nam svaki dan donosi ručak. Postoje ljudi koji nam pomažu, ne samo financijski.

Tko je sve vrijeme uz vas?

Moj trener Slavko Petrović te dvoje-troje istinskih prijatelja. Oni koji su otpočetka vjerovali da govorim istinu, nisu promijenili mišljenje, a oni koji su me odmah osudili, uvijek će misliti da sam kriva. Tu je i moj tata Ivan Stublić: otkako je u mirovini, pola godine boravi u Americi, a šest mjeseci u svom rodnom kraju, Starom Brodu kod Siska. Čujem se i s mamom Mary, mlađom sestrom Dianom i bratom Joeom koji žive u Waterburyju i prate sve što mi se događa. U tamošnjim novinama objavljen je afirmativan članak o meni, podržali su me i na Twitteru.

S tatom Ivanom Stublićem u rodnom Waterburyju u Americi

Jeste li ipak očekivali pozitivan ishod švicarskog suda?

Mislila sam da će biti katastrofa ako izgubim, a sad osjećam olakšanje jer je sve gotovo. Proces me toliko emocionalno iscrpio da ne bih likovala ni da su prihvatili moju žalbu. Dok sam čitala obrazloženje na 37 stranica, shvatila sam da nisam imala šanse: ja sam tvrdila da je nedopuštena supstancija podmetnuta u uzorak mojeg urina, a sud je zaključio da za to nemam izravnih dokaza. S druge strane, prihvatili su sve dokaze suprotne strane, Hrvatskog zavoda za toksikologiju i antidoping, premda je u njihovim izjavama bilo puno kontradiktornosti.

Što je bilo kontradiktorno?

Svaka od šest osoba iz HZTA imala je drukčiju priču o mom slučaju. A doping kontrolorka koja je uzela uzorak mog urina dala je čak četiri različite izjave: jednu na saslušanju u HZTA, drugu na ispitivanju u policiji, treću na očitovanju za CAS i četvrtu dok je svjedočila na sudu.

A čime ste vi dokazivali nevinost?

Sudu sam priložila više od tristo stranica raznog dokaznog materijala, među njima i dokaze da su dvije osobe iz atletskih krugova stalno radile protiv mene i mog kluba. Kad sam se požalila gradskim vlastima zato što su godinu dana stopirali isplatu Grada Zagreba od 220.000 kuna za obnovu klupskih prostorija, dan nakon toga bila sam pozitivna na dopinškom testu. Priložila sam i poligrafsko ispitivanje na koje sam otišla k magistru kriminalistike Romeu Vrečku, najvećem stručnjaku u tom području, koji je potvrdio da nisam lažno odgovorila ni na jedno pitanje.

Tko vam je to htio podmetnuti i zašto?

Osoba iz Hrvatskog atletskog saveza - koja u svom klubu nikad nije imala uspješnu seniorku na duge pruge, na kojima ja držim sedam državnih rekorda - optužila me za doping. S njom je, i to u njegovu klubu, povezan i liječnik iz Zagrebačkog atletskog saveza koji je svakodnevno u doticaju sa supstancijom koju sam ja, navodno, uzela. To je začarani krug u kojem vlada zakon šutnje.

Zašto su vam rezultati zagrebačkog testiranja bili sumnjivi?

Zato što znam da nisam uzela nikakvu nedopuštenu supstanciju. I nitko mi nije znao objasniti zašto su laboratorijski nalazi za dva testiranja istog uzorka urina bili toliko različiti. Jedan je bio, laički rečeno, dva posto pozitivan, a drugi čak 98 posto! A dopinške kontrole neposredno prije i poslije ove zagrebačke bile su negativne: na berlinskom maratonu, gdje sam zauzela sedmo mjesto, te na hodočašću u Santiago de Compostelu u Španjolskoj.

Maja Jurović

Zagreb Maraton

Koliko vas često testiraju na doping?

Kao vrhunsku sportašicu, testirati me mogu bilo kada i bilo gdje, i za vrijeme sezone i na odmoru. Tri mjeseca unaprijed moram dopinškoj kontroli dati svoj točan raspored za svaki dan te prijaviti svaki put kad uzimam neki lijek.

Je li uopće postojala mogućnost da presude u vašu korist?

Sud u Lausannei radi na temelju presedana i da su prihvatili moju žalbu, onda bi sportaši koji su možda i uzeli tu zabranjenu supstanciju - na taj način mogli zaobići sankcije. Kazna se, naime, može smanjiti dokaže li se da se neka nedopuštena tvar uzela nesvjesno ili slučajno. A ova supstancija, za koju mene okrivljuju, ubrizgava se samo intravenozno, dakle svjesno. Tako da sam im ja poslužila kao ogledni primjer...

Ako ste sve to znali, zašto ste se uopće žalili Međunarodnom sportskom sudu?

U početku to nisam znala, ali postajalo mi je jasno tijekom dvodnevnog saslušanja u Lausannei u veljači ove godine. No, ipak, odlučila sam se boriti za pravdu.

Koliko je cijeli taj proces zapravo koštao?

Imala sam tri odvjetnika, jednog iz Amerike i dvojicu iz Zagreba, koje smo suprug i ja u početku plaćali od ušteđevine. Za istjerivanje pravde i izgubljenu zaradu - od natjecanja i sponzorstava izvan Hrvatske - svota je u ovih godinu i pol premašila 150.000 eura. Potrošili smo svu ušteđevinu, a pomagao je i moj tata.

Jeste li se pokušali zaposliti?

Preko interneta sam počela tražiti posao na američkim portalima na kojima bih pisala o temama iz kulture ili lektorirala časopise. Pisanje mi je blisko, za vrijeme studija pisala sam pjesme, u Americi sam objavila i zbirku poezije... Kad sam tek došla u Hrvatsku, predavala sam engleski u Lingoteci, uvijek se mogu snaći i zaraditi novac.

Lisa danas više nema sponzorskih ugovora, kakav je 2012. imala s jednim sportskim brendom

Je li sve to vrijedilo tolikog truda?

Znam se zapitati - tko bi bio toliko lud da ulaže silan novac ako nije siguran da govori istinu. Jer s tim sam novcem mogla započeti neki drugi život, ali kad znaš da nisi kriv, želiš to i dokazati. Moja je najveća greška što nisam, kad sam 2013. postala vrhunska maratonka, prihvatila poziv da trčim za Ameriku...

I zašto se tada niste vratili u Sjedinjene Države?

Znam da bih tamo imala neusporedivo bolje uvjete, ali kao maratonka sam stasala u Hrvatskoj i smatrala sam da tu trebam ostvariti rezultate. Čini se da sam previše poštovala sustav koji prema meni nema nimalo poštovanja.

Hoćete li ostati u Hrvatskoj?

Da jer je dom za mene tamo gdje je moj muž, u Zagrebu, a natjecati se mogu za koga god želim. Darija sam upoznala ubrzo nakon dolaska u Hrvatsku, u svibnju 2008. na pripremama na Rogli, dvije godine kasnije započeli smo ozbiljnu vezu, a vjenčali smo se na Kraljevu Vrhu blizu Zagreba dan prije mog 30. rođendana. Sad smo silom prilika dokazali poznatu izreku - zajedno i u dobru i u zlu. Sve nas je to još zbližilo jer sad više vremena provodimo zajedno. Uglavnom smo doma, jer ja nisam od velikih izlazaka.

Razmišljate li o djeci?

Oduvijek sam htjela imati veliku obitelj, a s godinama se ti snovi pomalo smanjuju. Ništa ne planiram, vjerojatno će doći samo po sebi.

Vjenčanje Lise Stublić i atletskog trenera Darija Nemeca u svibnju 2014.

Na hodočašću u Santiagu de Composteli u listopadu 2015.

Koliko je sve ovo utjecalo na vas?

Ista sam osoba kao i prije, ali promijenilo se puno toga oko mene. Da u jesen 2015. nisam otišla na hodočašće u Santiago de Compostelu, koje sam dugo planirala, ovu bih situaciju puno teže podnijela. U devet dana prohodala sam 241 kilometar - često bez razgovora, sama sa svojim mislima - pronašla sam mir i kao da me hodočašće osnažilo i pripremilo za ono što me tek čekalo. Cijelo vrijeme ovog procesa razmišljala sam - kakav god ishod bio, ne smijem postati kao oni koji mi žele zlo, ne smijem mrziti, moram praštati. Prerano je još govoriti, ali vjerujem da će se iz ovoga izroditi nešto pozitivno. Maratonke su na vrhuncu snage s 35 godina, pa vrijeme radi za mene.