Splitski glumac Slavko Sobin, koji je s tremom iščekivao svoj prvi plesni nastup pred TV kamerama, otkriva zašto broji korake umjesto da pokaže emocije.
Jedan od najzaposlenijih hrvatskih glumaca svakako je Splićanin Slavko Sobin (33). Još su mu svježa sjećanja na remake filma “Leptir”, u kojem je prije dvije godine glumio s Charliejem Hunnamom i Ramijem Malekom. Trenutačno, pak, često putuje u Beograd, gdje dovršava drugu sezonu televizijskog serijala “Senke nad Balkanom”, zapažen je i kao Ljuban, vođa motorističke bande u serijalu “Na granici” te kao nenadmašni fotograf Žungul u “Crno-bijelom svijetu”. Nedavno je imao premijeru predstave “Who the Fu*k is Biba”, kao pravi radoholičar veseli se ulozi u novom filmu Darija Lonjaka, koji se počinje snimati u svibnju, a okušao se posljednjih tjedana i kao plesač. Naime, nakon šest godina na male ekrane vratio se show Ples sa zvijezdama Nove TV, a jedan od natjecatelja je Slavko Sobin. U šali kaže kako je baš dobro što je bila tolika pauza jer bi inače bilo teško nadmašiti tadašnjeg pobjednika Mislava Čavajdu, kojemu je partnerica bila Petra Jeričević. I na njega je ostavio snažan dojam pa sad studiozno uvježbava korake kako bi nastavio sjajnu glumačku tradiciju u tom plesačkom nadmetanju.
Kakvi ste inače u plesu?
- Smisao za pokret naslijedio sam od mame balerine. Plesali smo i na Akademiji dramske umjetnosti, i bio sam među najboljima, ali to je bilo prije 12 godina! Nikada nisam išao u plesnu školu pa sada učim osnovne korake.
Jeste li bolji u klasičnim plesovima ili vam je draži latino ritam?
- Nisam još na toj 'razini'. Zasad sam na plesnoj matematici, s kojom nemam problema, ali više brojim korake nego što uživam. Iako mi je Martina Tomčić, koju iznimno cijenim i kod koje sam također nedavno bio, rekla da bi radije vidjela moju ekspresiju nego savršenu tehniku. I moja partnerica Gabriela Pilić želi da se opustim, a ona doista ima znanja i iskustva: 16 puta je bila državna prvakinja u plesu, a prva je s diplomom trenerice plesa u Hrvatskoj.
Što vas priječi da se opustite?
- Osim tehnike koju svladavam, moram se obračunati s egom i 'prelomiti' nelagodu u vezi s tim što će ljudi koji me gledaju misliti kad se počnem savijati i vrtjeti kukovima. U disku mi to ne bi bio nikakav problem, ali na televiziji imam malu zadršku.
Kako vaši psi reagiraju kad ih povedete na plesne probe?
- Buba je dobra, strpljiva i uvijek negdje u blizini, dok Mara stalno jurca uokolo. Nedavno se s Velesajma, gdje snimamo, odšetala do MSU-a. Naime, ne mogu ih toliko držati na lajni, a kako je sve ograđeno, vjerovao sam da su “na sigurnom”. No Mara se poželjela umjetnosti i otišla u “razgledavanje”. Srećom, sve je dobro završilo jer je čipirana: javio mi se veterinar nakon što su mu je doveli dobri ljudi koji su je pronašli.
Tko vam ih inače čuva?
- Kamo god idem, vodim ih sa sobom. A kad to nije moguće, imaju tetu čuvalicu na Bukovcu. Ili ih ostavim roditeljima u Splitu.
Gledate li “Crno-bijeli svijet”?
- Gledam. Uživao sam na snimanju i mislim da je to serijal koji me učinio prepoznatljivim širem gledateljstvu. Nadam se da me uloga Žungula neće obilježiti, ali toliko mi je draga i važna da ću napraviti tetovažu njegove “fudbalerke”.
Kako vam je bilo snimati “Leptira” s holivudskim zvijezdama Charliejem Hunnamom i Ramijem Malekom?
- Nisam imamo nikakvih kompleksa, nije me pratio osjećaj da ću raditi s nekim tko je bolji od mene. Pa nisam glumio s Robertom De Nirom ili Jackom Nicholsonom! Bilo bi možda drukčije da sam Ramija Maleka prije toga vidio u “Bohemian Rhapsody”. Ne mogu glumce cijeniti samo zato što su Amerikanci. Goran Navojec, također član ekipe “Leptira”, ima više uloga od njih dvojice zajedno i da je u Hollywoodu, oni bi za njega bili mala maca. U tom kontekstu više mi imponira raditi s Gogom.
U “Senkama nad Balkanom” glumite s drugim Gogom - Goranom Bogdanom, te s Bojanom Navojcem: kako izgledaju vaši provodi nakon snimanja?
- Bojana sam tek upoznao, a Gogo je čudo. Ja puno radim, ali on me nadmašuje. Divna je osoba i iznimno talentiran glumac, kod njega nema pretvaranja. Takav je kakav je i svi ga obožavaju. A što se tiče provoda, nisam od izlazaka. Eventualno popijem kavu ili odem na večeru. Ali ako izađem, bit ću najluđi. Mogu završiti na stolu, ispod stola, ujutro se zateći u pogrešnom stanu... pa se zapitam što mi je to trebalo. Nisam čistunac, ali mi je bioritam drukčiji: obožavam jutro, prirodu, šetnje s Bubom i Marom, a to baš ne ide s noćnim bdjenjima.
Koje su razlike između domaćih i stranih produkcija?
- Stranci strogo poštuju ugovor. Primjerice, ako snimanje potraje dulje od ugovorom određenih 12 sati, sutradan te ne kupe u sedam ujutro. I catering je na stranim setovima gotovo perverzan: od jutra do mraka ima svega, od lososa do raznog voća i povrća. Kod nas, zbog financija, produkcija radije zakida na komforu, a malo više plati glumce. Ali meni je hrana bitna. Treba mi komad mesa, neko povrće, malo voća. Nije riječ o komociji, već o dobrobiti drugih: ako sam gladan, postajem teška osoba. Zato mi je torba puna energetskih pločica, a ponešto i skuham pa ponesem na set.
S obzirom na količinu posla, dogodi li se da u prvi tren kad se probudite ne znate tko ste?
- Dogodi se da ne znam gdje sam, ali uvijek jako dobro znam tko sam. Ponekad se usred noći probudim misleći da neki posao nisam obavio. Ili sanjam da imam premijeru, a nisam spreman s tekstom...
Kako se iz lika u serijalu, kojeg glumite iz dana u dan po 12 sati, vraćate “sebi”?
- Ostane nešto od toga i u privatnom životu. Primjerice, kad sam glumio u kriminalističkom serijalu “Patrola na cesti”, primijetio sam da sam neko vrijeme bio malo “stroži” u stavu.
Ne bojite li se da će vas toliko posla samljeti?
- Obožavam svoj posao, ništa mi nije problem. Paralelno s Plesom sa zvijezdama počet ću snimanje filma mladog redatelja Darija Lonjaka. Ma sve se može, sve se stigne. Ali nakon toga godinu-dvije ostajem u Zagrebu. Zamolio sam svoju agenticu Anilu Gajević da mi neko vrijeme ne šalje strane audicije. Potpisao sam dva velika ugovora i to mi je za sada dovoljno.
Možete li “preživjeti” od ugovora do ugovora?
- Moji roditelji su situirani i o njima se ne moram brinuti, a svoje obitelji nemam pa nitko neće ostati gladan ako ja ne zaradim dovoljno. Uostalom, s financijama neće biti problema jer sam prihvatio mainstream projekte. Nešto će se i uštedjeti. Ali mogu otići i na dulje putovanje pa da mi ne ostane ništa.
Kamo volite putovati?
- Posvuda. I tada živim kao kralj. Često putovanja planiram prema odabiru restorana. Uvijek ću naciljati jedan Michelinov, ili dva ako je destinacija daleko pa znam da se tamo više neću vratiti, a inače odlazim u restorane u kojima jedu lokalci kako bih doživio što više autohtonih okusa. I u Zagrebu odlazim u restorane, a drago mi je da je i u Splitu sve više dobrih. Neke - Artičok, Bokamorra i Debelly - vode moji dobri prijatelji pa sam im čest gost. I sam maštam o malom restoranu, u koji bi dolazili samo znalci, gdje bih pripremao nešto po svom guštu.
Gabriela Pilić, Sobinova partnerica u plesu, 16 je puta bila državna prvakinja
Na što još trošite novac?
- Nedavno sam otvorio obrt pa imam bolji uvid u vlastite troškove. Trošim na dobru hranu, treniranje, jogu. Nisam rasipan, ali vodim lagodan život i priuštim si neke stvari koje koštaju. Mogu trenirati sam, ali draže mi je da imam svog trenera Roberta Blaževića, jer znam da ću tako redovito dolaziti na trening i da ću u manje vremena odraditi najbolje što je moguće.
A odjeća?
- Uglavnom sam u najležernijim izdanjima. Odjeću najčešće kupujem u Zari i H&M-u, dobro sam građen pa mi sve pristaje, ali kad idem na javno događanje, bitno mi je da izgledam dobro. Time dajem važnost događaju, ljudima koji su me pozvali i onima koje ću ondje sresti. I, kako se ono kaže - uvijek trebaš biti sređen jer nikad ne znaš koga ćeš sresti, a i ne daj Bože da te udari auto u “lošem izdanju”.
Što biste si voljeli priuštiti da imate dovoljno novca?
- Želja mi je do kraja godine izgraditi kuću. Sada tražim zemljište, na pola sata od Zagreba, po mogućnosti prema Samoboru, i da nije jako skupo. Kuća ne mora biti velika, već da je u prirodi i da ima veliku staklenu stijenu koju ću ujutro otvoriti, pustiti Bubu i Maru da istrče van, a ja da popijem kavu na klupi u vrtu. Za to mi treba oko 3000 kvadrata, da ipak imam privatnost.
Poput holivudskih glumaca?
- Kod nas ne postoje celebrityji jer svi živimo neke slične živote. Ali mi se čini da zaslužujem da se ujutro probudim, a da ne budem izložen pogledima i da ne moram šetati pse po Ribnjaku već da ih mogu pustiti u vrt u kojem će biti koliko god žele. Spasilo bi me malo izolacije. Ne volim pozornost takve vrste, a shvatio sam da je već imam više nešto što sam očekivao. Kuća bi mi omogućila da je izbjegnem.