Oprosti što ti kasnim na rođendan, ali nisam htio ni doći, zapravo još uvijek ni ne znam hoću li, evo, sjedim u autu i mislim se kako će mi poremetiti cijeli tjedan rada na sebi i kako ne znam mogu li si na ovo raspoloženje i nestabilnost priuštiti mamurluk i izlazak iz rutine, a i prestao sam pušiti, evo, sutra će biti dva mjeseca pa su mi tulumi još rizik, ali čak nije ni to problem, nego, naime, ne osjećam se dobro zadnjih dana, osjećam se kao da je život Sizifov posao. Postaviš si neki cilj, radiš k‘o konj da dođeš do njega, napokon dođeš, osjetiš kratku satisfakciju, puno kraću nego što si očekivao, i onda shvatiš da ti taj osjećaj nije donio sve ono što si sanjao da hoće, da i dalje nisi ni miran ni zadovoljan ni ispunjen, ali nema dalje od vrha planine i možeš se samo skotrljat‘ opet dolje i kamen se skotrlja i sve ide iz početka i znam da nije baš tako, ali, evo, u ovom trenu ne mogu pobjeći toj ideji i stvara mi anksioznost i užasno me strah da ne prijeđe u depresiju, pa se trudim, budim se, prvo meditiram pa slušam afirmacije malo za karijeru, malo za život općenito, pa pišem u dnevnik pa manifestiram pa šetam pse u šumi, pa treniram jednom, pa boks popodne, pa u loopu čitam iste četiri knjige od kojih je najbolja ‘The untethered soul‘, toplo ti je preporučujem, i te knjige mi inače pomažu i radim sve da probam tu jednu lavinu negativnih misli, prvenstveno o sebi samom, zamijeniti pozitivinima, da tog konstantog kritičara nekako pretvorim u cheerleadericu i k‘o manijak govorim sam sebi u drugom licu: Slavko, nisi u pravu, puno toga si postigao i daleko si došao i do kraja dana nekako budem bolje i zato ne znam treba li mi doći na rođendan gdje će mi kolege govoriti koliko su ponosni na moj uspjeh i koliko im je to kao da i oni rade, a ja ću se mislit‘ prvo ne seri, jer da ti išta značim, poslao bi mi poruku, čestitao, lajkao post neki o poslu, ne daj bože shareao poster trailer, napravio mi reklamu kao što svi shareate Nebojšu Slijepčevića jer bi on to mogao vidjeti i dati vam posao i drugo, zašto bi bio baš tako ponosan, jedva se poznajemo izvan posla i ja se prvi ne bi radovao tvojim uspjesima, čuj k‘o da su moji, jer nisu moji koliko god navijao za druge kad god se osjećam dovoljno dobro da uopće mogu imat‘ percepciju o drugima, ali sad ne mogu jer se bavim samo self helpom self helpom self self self ja ja ja i možda je baš to problem, što se previše bavim sobom umjesto drugima, možda je problem što uopće imam vremena baviti se sobom toliko, a možda je to i privilegija koje nisam svjestan, ali kad se trenutno ne mogu baviti drugima jer se ne osjećam dobro, prvenstveno jer nema tih uspjeha koje ljudi briju da postižem, i nije tu pitanje uspjeha, to je pitanje jedne svrhe moje koju osjećam da imam, a to je da pričam neke važne priče kroz važne uloge, ali jedino što ja vidim je da sam u zadnja tri mjeseca poslao osam audicija od kojih nijednu nisam dobio, nude mi se gluposti koje odbijam jer valjda moram shvatit‘ da mogu i zaslužujem bolje od trominutnog terorista ili bodyguarda jer nisam više mladi glumac, nemam euforiju oko bilo kakvog dobivenog posla, pa onda odbijem toliko stvari da na kraju pristanem na jebenu hrvatsku sapunicu jer se osjećam k‘o da je bahato na toliko stvari reć‘ ne i uopće bahato imati toliko slobodnog vremena i moram raditi, pa makar i sapunicu, i onda mislim da sam pao opet s konja na magarca i Sizifov, odnosno moj kamen se otkotrljao ne na dno, nego se još i zakopao ispod zemlje i zbog silnih tih nedobivenih audicija samo čujem ne ne ne trebaš nam, nisi zanimljiv, star si, ružan i netalentiran, pa ako ti i dođem na tulum, moglo bi mi se dogodit‘ da se napijem tekilom i flertujem s nekim, bilo kim samo da bih od nekoga čuo, da bih mislio da ima i dalje nešto poželjno, nešto filmično, nešto marketabilno na meni i sutra će mi se opet počet‘ događati lijepe stvari i onda tako flertujem i sekundu kad dobijem potvrdu, nestanem, ghostam i ne razmišljam ostavlja li to ikakvu traumu, ožiljak, nesigurnost na drugoj osobi jer me nije briga u tom trenu, ego se samo hoće osjećati bolje i to je tako, a i ako neću flertovat ni s kim, svejedno mi nije ugodno u velikim grupama ljudi, svi se na tim tulumima ponašaju kao da se poznajemo bolje nego što se stvarno poznajemo i ulaze mi u prostor i preblizu, a ja imam tinitus i dosta slabo čujem, pogotovo kad mi se netko nabije na uho, pa mi i to stvara anksioznost, a i iskreno nisam ti ništa ni kupio, htio sam karte za Rosaliju, ali su sad već preskupe, a nakon te ideje mi je svaka druga glupa, ali, evo, mogu ti proslijedit‘ ovu knjigu o Almodovaru koju sam uzeo sebi nedavno u Londonu u koji isto sad idem stalno i trošim i trošim i trošim, jer imam tamo novu brutalnu agenticu koja želi da sam tamo i sastančim i vjeruje u mene i ako sam tamo, što prije će mi naći genijalnu ulogu, sigurna je sto posto, ali ulogu mi nije našla, a ja baš i nemam nepresušno love za sjedit‘ u Londonu i čekat‘ pravi sastanak pa mi, eto, i to remeti i mozak i planove i nadu i opuštenost i očekivanja i znam da je sve ovo glupo i da moja vrijednost ne leži u tome hoću li dobiti posao u Londonu, ali što mogu kad sam odgojen u sustavu u kojem ništa ispod petice nije bilo za pohvalu i u kojem sam morao bit‘ jednako dobar i u matematici i u violini i sad mislim da ako nemam brutalne rezultate, moram biti doma sam i ne pokazivat‘ se nigdje jer nemam nikakvu vrijednost u ovome trenu i dosadan sam i jedino vrijedim ako sam odlikaš i imam brutalne poslove.
I zato ti ja mislim, evo, ipak neću doći na rođendan, oprosti.
.
.
.
Označi sve
Obriši
Kreiraj novu poruku
.
.
.Druga poruka:
"Oprosti kasnim, eto me za 15 minuta."
Disclaimer: Kolumna je pisana u real timeu dok mi se stvarno ne ide na rođendan večeras, ali naravno da je za potrebe kolumne malo preuveličan košmar u glavi. Čak mislim da ću i otići na tulum. Na silu, ali ću otići. S druge strane, mislim da je to košmar koji svi u današnje vrijeme imamo. Svijet nam se pred očima raspada. Živimo u timelineu gdje su nam, među ostalim, priuštili da uživo pratimo genocid i znamo da ne možemo ništa napraviti da ga zaustavimo. Ako to nije dovoljno da čovjek malo poludi, ne znam što je.
I doslovno ovako cringey i klišeizirano želim reći da niste sami sa svojim košmarima. Ali osim što morate zbog te činjenice biti nježniji prema sebi, morate pod hitno prestati pretpostavljati da su ljudi oko vas bolje, da su super, da im je život med i mlijeko. Kad vam se netko obrati da mu treba pomoć, nemojte reći: "Daj, što se ti buniš, pa ti bar rasturaš." Poslušajte dobro kad netko od vaših prijatelja traži pomoć. Danas nam stvarno više nego ikad svima treba.