Jedan od najpoznatijih njemačkih ortopeda, ugledni švicarski IT-jevac, austrijski poduzetnik koji na Lošinj stiže privatnim avionom, vlasnik najveće tvrtke za proizvodnju aluminija u Sloveniji te zagrebački violist Saša Milošev prvi su susjedi Mirjane Hrge (46) u marini u Osoru, koja joj je od lanjskog studenoga drugi dom. Naime, vrsna TV reporterka kupila je u pitoresknom mjestašcu Sveti Jakov ruševnu kapetansku kuću koju je preuredila u ekskluzivnu vilu za odmor, a ona se preselila na brod što ga njezin suprug, zagrebački odvjetnik Staša Stefanović, drži na vezu u Osoru. - Svojim gostima omogućila sam u Vili Mare potpuni komfor, dok sam sama izabrala život na brodu, jer kad si sretan, dovoljna su ti i dva kvadrata prostora. Kad stanem na svoju pasarelu, kao da sam kupila svu slobodu ovog svijeta. Pa kakav sam život imala u Zagrebu?! U osam sam izlazila iz stana, došla u redakciju, imala kolegij, obavila stotinu telefonskih poziva nizašto, vratila se kući u 20.30 i odmah počela planirati sljedeći dan, telefonirati, smišljati teme... Sada sam napokon naučila djelomično živjeti u skladu s prirodom. Zar to nije najljepše? Naravno, to je privremeno, dok traje sezona, a onda se vraćam svom Staši u Zagreb - govori Mirjana Hrga, koja je kao prava morska vučica naučila upravljati svojim brodom, ali kormilo radije prepušta suprugu kad za vikend dođe iz Zagreba. Tada se otisnu do prelijepih mjesta na Cresu i Lošinju, ili pak dalje prema Olibu, Silbi, Iloviku.
- Na brodu imam sve što mi treba: malu kuhinju, tuš, dio za spavanje s golemim krevetom, a kad sam sama, najradije legnem na mali ležaj ispred televizora i po navici usnem oko ponoći uz neku emisiju na Četvrtom programu HRT-a. Poslijepodneva često provodim s prijateljicama, koje pozovem na čašu vina. A kako je brod prilično širok, ne osjeti se ljuljanje i u njemu spavam kao kod kuće - priča Hrga, koja će za koji dan proslaviti 47. rođendan. U životu treba izabrati trenutak kad ćeš si dati još jednu priliku, kaže, a ona je to učinila lani kad se nakon povratka s godišnjeg odmora razišla s televizijom za koju je radila. Odlučila je kupiti staru kuću negdje u blizini Osora, kompletno je urediti po svom ukusu i iznajmljivati je. Svjesno i dobrovoljno pospremila je svoje reporterske gojzerice i potpuno se posvetila novoj misiji u kojoj nije imala iskustva, ali je točno znala što želi.
- Kad smo Staša i ja prvi put došli u Sveti Jakov, bio je studeni, zimski dan i kuća je djelovala tužno, kao da vapi da joj netko ponovo udahne život. Učinila mi se kao stara dama na koju više nitko ne računa. No zaljubila sam se u nju na prvi pogled i od tog trenutka znala sam kako je želim obnoviti. Sredinom prosinca bager je još bio u dnevnom boravku, a već 1. svibnja otvorili smo je prvim gostima - objašnjava Mirjana koja je Vilu Mare nazvala po svojoj majci, ali i crkvi i kapelici Svete Marije u selu. U adaptaciji je, kaže, zadržala sve što je bilo moguće: stare grede, drvene stepenice, krov nad kuhinjom, od ognjišta je u kuhinji napravila prostor za odlaganje, a slučajno su sačuvane i porculanske šalice koje su ostale od bivših vlasnika.
Svoje ideje prenosila je građevinaru Danijelu Džepini, koji ih je s radnicima pretvarao u djelo. Ponekad nisu točno znali što rade, ali su joj vjerovali, baš kao što je i ona rado poslušala njihove sugestije. Svaka keramička pločica prešla je preko njezinih ruku, a rutinu vrsne istraživačke novinarke iskoristila je za otkrivanje svega što joj je trebalo u procesu adaptacije i uređenja prostora. Tako je pronašla odlične domaće majstore za stolariju, restauraciju starog namještaja, izradu ograda od kovanog željeza te za proizvodnju vodootpornih prostirki za terasu, a preko interneta je naručivala slavine s Tajlanda.
Sa skijanja je dovezla lampe - koje je dobila u hotelu u kojem je odsjela, jer su mijenjali rasvjetna tijela; staklene plohe pronašla je na benzinskoj crpki koja se uređivala pa su ih htjeli baciti na otpad. Sve se to odlično uklopilo u novouređeni prostor, no ona si ipak ne utvara da je nakon svega postala dizajner interijera, nego je samo uredila kuću po svom ukusu za gušt svojih gostiju.
- Novac koji sam imala krvavo sam zaradila prateći ratne strahote u Libanonu i Ukrajini, izvještavajući iz Izraela, Palestine, prateći nerede u Bugarskoj i Grčkoj. To ni za koga nije zgodno, pogotovo ne za ženu, ali sama sam izabrala tu kategoriju novinarstva i nisam požalila, no zarađeni novac htjela sam oplemeniti i s njim napraviti nešto što će imati smisla, umjesto da ga držim u banci. Dodali smo još koliko je bilo potrebno i napravili ovu kuću koja je sada, nadam se, ukras sela - kaže Mirjana, koja je na svojim putovanjima upoznala razne narode i običaje, pa jako dobro zna što kome treba ponuditi. - Goste morate dočekati s pićem, rashlađenim voćem, kuća mora mirisati u svakom kutku, trebate paziti na sapunčiće, papuče, kapice za tuširanje, igračke za djecu, dati im najbolju posteljinu, fino posuđe, najbolje kućanske aparate... Da zapamte to ljetovanje i vrate se kući s najljepšim uspomenama - kaže vlasnica Vile Mare. - U ovih nekoliko mjeseci upoznala sam predivne ljude, Nijemce, Francuze, Talijane, Slovake, a svatko od njih ima svoje zahtjeve. Neki dolaze brodom pa traže vez, drugima treba rent-a-car, treći žele isključivo organsku hranu, četvrti da im se hrana dostavi u kuću. Ne pitaju za cijenu, ali očekuju da dobiju ono što plate. Stoga im moram biti u blizini. Jer ako se u kući dogodi neki kvar, trebam to srediti odmah. Gost se došao odmoriti, a ne danima čekati majstore. A s broda sam u kući za nekoliko minuta. Dosad je bila previše zaokupljena uređenjem kuće da bi znala nedostaje li joj novinarstvo, ali zasad je samo jednom osjetila laganu sjetu. Gledajući na televiziji događanja u Palestini nakratko se zapitala zar je moguće da više nikada tamo neće otići kao reporterka i sresti tamošnje kolege. - No brzo me prošlo... - iskrena je.
- Toliko mi se zamjerila godina nakon povratka s Al Jazeere da sam zaključila kako se više ne bih mogla baviti novinarstvom. Teško pronalazim poštovanje i za sugovornike i za situacije, a ako ne mogu promijeniti svijet, mogu promijeniti sebe i odmaknuti se od svega. Ali tko zna, možda se jednog dana probudim i shvatim da mi jako nedostaju kamera, mikrofon, teren i moje gojzerice. U ovih pola godine u Osoru, kaže, život je počela gledati iz druge perspektive. Mjesecima nije čula nijednu priču vezanu uz politiku, a sve njene veze s državnim institucijama svode se na kontaktiranje Hidrometeorološkog zavoda u Puli, kako bi doznala kakvo će biti vrijeme. - Senzacionalističke vremenske prognoze kojima nas bombardiraju - objašnjava - automatski znače raniji odlazak gostiju kući. Dok sam radila na televiziji, nikad nisam pitala kolika će mi biti plaća. Važnije mi je bilo da mogu svako ljeto biti tri tjedna na moru i tjedan dana na zimovanju pa kad su krajem kolovoza posljednje kolone turista napuštale Lošinj, pomislila sam koliko sam sretna što ne moram biti među njima...