Album je posvećen mom ocu Đorđu, jer je on, kao i naziv mog novog CD-a, “Zapisan u meni”. Nedugo prije nego što je umro, pustio sam mu tri pjesme koje je pohvalio i rekao da ću imati dobru i vedru ploču – ako nastavim u tom tonu – kaže zagrebački kantautor Boris Novković (40), koji je nedavno objavio 13. studijski album. “Zapisan u meni” je djelo na koje je Boris veoma ponosan: na njemu se, naime, čuje dosta njegovih sviračkih dionica (na električnoj i akustičnoj gitari te orguljama), a pjesma “Gdje si ti” dirnula je sve one koji su imali prilike surađivati s “tatom hrvatske estrade”, kako su kolege zvali Đorđa Novkovića.
S novim albumom pjevač ima velike planove: s najavnim singlom “Otkada je otišla” nastupit će 16. svibnja na CMC Festivalu Pula 2008., a za jesen priprema koncertnu turneju. Osim novog imidža (trodnevne bradice), novost u Borisovom životu je povratak u njegov “matični klub” – diskografsku kuću Croatia Records, nakon četiri godine vjernosti Dallas Recordsu.
Zašto ste promijenili diskografa? – Možda sam postao pomalo nostalgičan, a i tradicija mi je veoma važna: prezime Novković usko je vezano uz Croatiju Records, ja sam tu učinio prve korake u karijeri, a moj je otac bio glavni urednik i jedan od suvlasnika. Osim toga, za tu kuću sam tijekom dva desetljeća karijere snimio 11 albuma, pa mi je – kad odlučim objaviti neku kompilaciju – jednostavno skupiti sve materijale.
Smatrate li se privilegiranim izvođačem s obzirom na to da ste potpisali ekskluzivan ugovor na pet godina? – Moj privilegij je u skladu s mojim estradno-tržišnim statusom. Otišao sam iz Croatije Recordsa dok je moj otac bio jedan od članova uprave, što je tada zakompliciralo naš odnos. Nikad nisam volio biti ovisan o nekome, a vrlo je teško kad ti je otac glavni urednik. U sljedeće četiri godine dosta sam postigao: 2005. sam pobijedio na Dori s pjesmom “Vukovi umiru sami” i s njom nastupio na Eurosongu, a iduće godine je Severina pobijedila na istom natjecanju sa “Štiklom” kojoj sam koautor. Siguran sam da je sve to utjecalo na moj današnji status u Croatiji Recordsu, no presudno je bilo kad sam na preslušavanje donio album “Zapisan u tebi”.
Taj album ima mekši zvuk od prijašnjega pod nazivom “Ostvaren san”: je li to zato što ste s godinama postali sentimentalniji? – Istina je da su pjesme vedre, optimistične i manje divlje nego na prethodnom albumu. Htio bih da ih ljudi zvižde i pjevuše po cesti. Na prošlom albumu je žestoka energija bila povezana s mladim glazbenikom Jerkom Marićem koji je iz mene izvukao sav temperament. No, čovjek se treba mijenjati, poput mog idola Paula McCartneya: jednom napravi žestoku ploču, a potom album s pitkim pjesmama. Zadovoljan sam albumom, a nedavno sam snimio i videospot za najavni singl “Otkada je otišla”.
U njemu vam se piton Luiza ovija oko vrata: čija je to bila ideja? – Moja. Smatram da na sebe uvijek treba skrenuti pozornost, pa makar i ekscesima. Pjesma govori o tome kako su ljudi međusobno otuđeni, pa glavni lik u spotu, to jest ja, korača po cesti i osjeća se osamljen iako pokraj njega stalno prolaze ljudi. Predložio sam svojoj izvršnoj producentici Lovorki Lisičić da napravimo mali pomak, pa da pokraj mene protrči tigar, lav ili neka druga opasna životinja. I tako smo u spot stavili pitona Luizu, dugačku četiri i pol metra i tešku dvadesetak kilograma.
Jeste li je se bojali? – Isprva jesam, no Luiza mi je otklonila sve predrasude o zmijama. One uopće nisu ljigave, naprotiv, koža im je fina, nježna i mekana. Poput ženske torbice. Osim toga, ne stoji ono “hladan poput zmije” – kad je Luizino tijelo toplo i pogoduje joj temperatura od 22 Celzijeva stupnja. Priznajem da mi nije bilo svejedno kad su mi je stavili oko vrata, jer sam osjetio nevjerojatnu snagu njezinih mišića i pomislio – što bi bilo da ih sada stegne. Prvi put vidio sam zmiju izbliza prošlo ljeto u Tajlandu i naš “susret” nije baš slavno prošao. Nakon predstave s fakirima ponudili su svakome od nas da uzme zmiju u ruke i fotografira se s njom, a ja sam – prije nego što su prišli našem stolu – pobjegao u zahod.
Biste li imali zmiju za kućnog ljubimca? – Ne bih. Životinje moraju biti u svom prirodnom staništu.
Jednom ste rekli da ste kao uspavani zmaj i da rigate vatru kad vas netko takne. Što vas to može izbaciti iz takta? – Dosta toga. Jedan od onih koji bi me mogao isprovocirati, uglavnom konstruktivnim kritikama, bio je moj otac. A to me, doduše, dodatno motiviralo za dalje. Međutim, u jednom periodu otišao sam iz Croatije Recordsa jer sam htio potvrditi svoju vrijednost na drugom mjestu. Iako sam naizgled miran tip, vrlo sam ambiciozan te kad osjetim da mi se “spava”, trgnem se i u meni odmah počinje rasti želja da pokažem što znam. Tada me mnogi ne prepoznaju, jer se u meni probudi nešto divlje.
Kakvi ste kad poludite? – Rijetko se to događa jer nisam baš sklon scenama. Trudim se što manje živcirati, jer treba živjeti u skladu sa sobom i oko sebe širiti pozitivnu energiju.
Koliko su vam duhovnost i optimizam pomogli u teškim trenucima, primjerice, kad ste izgubili oca? – Tuga i bol vas drže mjesecima, a nakon toga dobijete nevjerojatnu snagu i motiv za dalje. Makar već godinu dana fizički nije s nama, osjećam da je Đorđe stalno prisutan i nosim ga u sebi.
Nedostaju li vam njegovi savjeti, pohvale, čak i kritike? – Ne, jer sam dosegao neku drugu dimenziju. Sada naprosto osjetim što moram napraviti, a Đorđa doživljavam kao svog anđela zaštitnika.
Čitate li i duhovnu literaturu? – Da. Sviđaju mi se knjige tog sadržaja koje su usko povezane s kvantnom fizikom, poput “Koji k… mi uopće znamo” Williama Arntza, Petsy Chasse i Marka Vincentea i “Tajna” Rhonde Byrne. I kvantna fizika i duhovnost govore da postoje nevidljive niti koje nas vežu s drugom stranom svijeta, kao i s drugom stranom naše svijesti koja je u uskoj interakciji s Bogom ili božanskom energijom. Zato sam album i nazvao “Zapisan u tebi”: božanska misao je zapisana u nama i svi smo mi dio nje. U sebi nosimo i dobro i zlo, blagost i ogorčenost, samo je pitanje svakog čovjeka koju će nit uspjeti izvući, a koju će zatomiti. A naziv ima i ljubavno značenje jer svi imamo neku osobu koja je zapisana u nama.
Izjavili ste da je u bitnim trenucima uz vas bio Braco, duhovni iscjelitelj sa Srebrnjaka: na koji način vam je on pomogao? – Braco i ja smo veliki prijatelji, iako ima perioda kad se ne čujemo po dva mjeseca. Ako imam neki problem ili zastoj u svakodnevnici, bolje se osjećam nakon razgovora s njim, jer mi na fin i blag način kaže neku dobru rečenicu koja me potakne na razmišljanje. Sve što sam pročitao u knjigama, vrlo je blisko onome što sam čuo od Brace. Nekoliko mjeseci nakon Đorđeve smrti slučajno sam sreo kolegicu Ivanu Husar-Mlinac koja je također izgubila oca. Preporučila mi je jednu prekrasnu knjigu “Smrt nije kraj”, koju je napisao jedan svećenik.
Jeste li vjernik? – Možda ne u klasičnom smislu – jer ne znam sve molitve i u crkvu odlazim samo kad osjetim potrebu… No, s Lucijom sam se prije četiri godine vjenčao u crkvi, i smatram da sam duhovna osoba.
Kako reagirate kad ste povrijeđeni? – Obično se povlačim u sebe. Najgore mi je kad mi netko laže, to me najviše povrijedi.
Kako supruga podnosi vašu zatvorenost? – Dosta teško. Nisam baš ugodan, šutim po nekoliko dana, fokusiran na ono što me muči. Lucija me dobro razumije, veliki mi je oslonac i podrška u svemu, što kod nje veoma cijenim.
U čemu uživate zajedno sa suprugom? – Donedavno smo uređivali novi dom, koji smo kupili u sjevernom dijelu grada, a sad uživamo u svom vrtu. Volimo pozvati društvo, igrati se s naša dva psa, labradorom Whiteom i pudlicom Lolom. Rado pogledamo dobar film, skuhamo večeru, odnosno, Lucija kuha, a ja biram meni. Isprobali smo tajlandske specijalitete poput repova grdobine u lišću od banane, zapečeno s kokosom i chilijem. Sviđaju nam se i recepti Jamieja Olivera, a najčešće pripravljamo morske ili talijanske specijalitete.
Kako izgleda vaš novi dom? – To je stan u urbanoj vili s vrtom, o kojem smo oduvijek sanjali – kako bismo mogli pozivati prijatelje na roštilj, ali i da bi nam psi bili na zraku. Interijere smo uredili vrlo moderno i minimalistički, a jedna prostorija je postala moja radna soba u koju sam smjestio sve gitare. Stan sam kupio novcem što sam ga zaradio tijekom dvadesetogodišnje karijere, a ne od očeve ostavštine. Odrekao sam se svih njegovih autorskih prava u korist svoje mame Ozane.
Koliko vremena provodite s majkom? – Preko tjedna često samo navratim, no nedjelje obavezno provodimo zajedno: odemo na groblje, ručamo i družimo se do na večer. Nakon što je Đorđe preminuo, Lucija i ja doselili smo se k njoj i ostali dva mjeseca. Htio sam da mama proda stan i doseli se bliže nama, no ona nije htjela biti ikome na brizi, a i za njezin dom je vezuju brojne uspomene.
Jeste li u novom domu planirali i dječju sobu? – Jesmo. Velika mi je želja postati otac i to što prije.
Marijana Marinović