Alternativac u sapunicama

Premda za sebe kaže da je umjetnik-slobodnjak, Boris Bakal tvrdi da mu uloga u TV serijalu “Ponos Ratkajevih” nije oduzela nimalo slobode. Naprotiv, 48-godišnji zagrebački glumac, redatelj, multimedijalni umjetnik, pisac i prevoditelj, koji u povijesnoj sapunici tumači lik Hansa Georga Müllera, oficira njemačke vojske, priznaje da mu je ta uloga bila poseban izazov jer je u nju mogao “ugraditi” i dio sebe. Za nju je, među ostalim, morao “progovoriti” savršenim njemačkim jezikom (koji je učio u osnovnoj i srednjoj školi) te se poistovjetiti s nekim od koga se u privatnom životu potpuno razlikuje – i po podrijetlu, i po idejama.

Naime, njegov pokojni djed Boris Bakal bio je ruski Židov, koji je u vrijeme Oktobarske revolucije prebjegao u Hrvatsku. Osim toga, Boris je, za razliku od Georga, koji u vrijeme Drugog svjetskog rata upravlja Zagrebom i zaljubljen je u Židovku Dagmar (tumači je Ksenija Pajić), pacifist i mirovni aktivist pa su mu umjesto vojničke uniforme mnogo draže traperice, ležerne majice i sandale.

– Moja uloga u Ratkajevima odlično je osmišljena i sretan sam što mi se pružila prilika da je odigram, iako sam se u serijal, zbog brojnih obveza, uključio kasnije. Posebno sam se razveselio saznavši da će mi partnerica biti Ksenija Pajić, koju izuzetno cijenim i kao osobu, i kao glumicu. Ona mi je svojom energijom olakšala teške uvjete snimanja u dvorcu Začretje koji, uza sav trud, nije bilo moguće zagrijati. Slučajni promatrač vjerojatno bi umro od smijeha pri pogledu na nas dvoje u ljubavnoj sceni, razgolićene, a ekipa oko nas u bundama, sa šubarama i rukavicama – govori Boris Bakal, koji priznaje da uloge u sapunicama – dosad je glumio u “Villi Mariji” i u RTL-ovom serijalu “Zabranjena ljubav” – prihvaća ipak ponajviše zbog novca.

Antiratna kampanja – Jednom, kad sam bio u dućanu, ušla je zgodna mlada djevojka te mi se nasmijala. Bio sam polaskan što se zagledala u mene, a onda sam shvatio da me želi pozdraviti jer me je vidjela u “Ratkajevima” – priča “razočarano” Boris, koji je glumačku akademiju u Zagrebu upisao s nepunih 18 godina. Budući da su njegovi roditelji Cvjetana i Aleksandar arhitekti (Boris ima i četiri godine mlađu sestru Ivanu, kostimografkinju), njima za ljubav otišao je na prijamni na Arhitektonski fakultet, ali na kraju je odabrao studij – sebi za dušu.

Na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti diplomirao je u roku, zaposlio se u kazalištu Trešnja, a onda je 1986. odlučio “misliti svojom glavom” te je osnovao umjetničku skupinu Teatar očiglednih pojava. Uz predstave, performanse i instalacije, koje je s njima radio, osmišljavao je kulturne programe za zagrebačku Židovsku općinu – jer je jedini član uže obitelji koji se u posljednjih 100 godina približio židovskoj tradiciji.

U talijanski Bolognu grad se preselio 1994. – i to zbog ljubavi. U Belgiji je, naime, upoznao Talijanku Pinu Siotto, koja se bavila restauriranjem filmova i radila je u Kraljevskoj kinoteci u Bruxellesu. S njom je u Bologni osnovao umjetničku družinu Orchestra Stolpnik, a nastupali su u paviljonu L’esprit Nouveau, sagrađenom po uzoru na Le Corbusierovu građevinu u Parizu, koja je kasnije srušena. Kad ga je pronašao, objekt je, kaže Boris, bio u katastrofalnom stanju pa je od gradskih vlasti zatražio da mu ga daju na korištenje. Ondje je dvije godine organizirao razne kulturne projekte, a istodobno je odlazio na castinge za nekoliko talijanskih serijala. Tako je – zbog naglaska – igrao strance u serijalima “Casa famiglia”, “Giornalisti” te “Dr. Martini”. Boris je u Bologni ostao do 2001., kad je na vlast došao Silvio Berlusconi, koji, tvrdi, nije imao sluha za kulturu.

Sin na Novom Zelandu Nekako u to vrijeme je prekinuo ljubavnu vezu s Pinom, ali je s njom do danas ostao u dobrim odnosima. Kao, uostalom, sa svim svojim bivšim ljubavima. Boris je, naime, od 1982. do 1986. bio u braku s Đurđom Otržan, muzikologinjom i teoretičarkom umjetnosti, s kojom se, otkriva, vjenčao iz – interesa. Kao oženjen čovjek u bivšoj JNA, koju je služio u Puli, imao je pravo da češće odlazi na dopust. A kako je prezirao vojsku i uniforme, ta je privilegija bila dovoljan razlog da neplanirano uplovi u bračnu luku. Sa suprugom nije imao djece, ali jest s glumicom i redateljicom Aleksandrom Turjak s kojom je bio tri godine u vezi. Aleksandra, najpoznatija po ulozi u filmu “Zlatne godine”, bila je na prvoj godini studija kad mu je rodila sina Davida, danas 19-godišnjeg studenta režije.

– Na žalost, Davida ne mogu vidjeti kad poželim jer s majkom živi na Novom Zelandu. Jednom ili dvaput godišnje dolazi u Hrvatsku: ako dođe ljeti, odemo na more, a ako je zima – na snowboard. David mi fizički veoma nalikuje, ali mislim da se po karakteru razlikujemo jer je on, za razliku od mene, mirniji – priča Boris koji je prije pet godina ponovno postao otac. Njegova životna suputnica, beogradska intermedijalna umjetnica Katarina Pejović, koju poznaje 24 godine, a posljednjih sedam žive zajedno u Zagrebu, rodila je kćer Mionu.

– Njezino rođenje me doista promijenilo. Ja, koji sam uvijek bio lutalica i otkačenjak, napokon sam sazreo, postao odgovoran i smiren. No, za to je zaslužna i Katarina: nakon brojnih žena koje su mi protutnjale kroz život, pronašao sam osobu s kojom želim ostati zauvijek.

Damir Leljak

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ako želite saznati više pročitajte tekst u tiskanom izdanju Glorije broj 702 ili se pretplatite na PDF izdanje.