Član britanske grupe Depeche Mode, na pozornici je uglavnom skriven iza velikog sintesajzera pa ga svjetla reflektora rijetko obasjavaju. No, u javnosti je često medijski najistureniji, kao svojevrsni glasnogovornik benda u kojem svira već 33 godine.
S njim je Glorijin novinar razgovarao o nedavno objavljenom album “Delta Machine”. Andrew Fletcher (41) za razliku od gitarista i skladatelja Martina Gorea i pjevača Davea Gahana, koji su se preselili u SAD, živi u Londonu, sa suprugom Grainne, s kojom ima kćer Megan (22) i sina Josepha (19).
Bračni je par ove godine proslavio 20. godišnjicu braka, a stabilan obiteljski život Fletcheru je sigurno olakšao nekoliko burnih razdoblja s grupom Depeche Mode, od naprasnih odlazaka Vincea Clarkea i Alana Wildera do Goreovih problema s alkoholom i Gahanovih s drogom, kao i čestih svađa između Gorea i Gahana. Fletcher je bio mirotvorac u bendu pa ga mnogi obožavatelji smatraju najzaslužnijim za to što su se Depeche Mode održali tako dugo, više od tri desetljeća. Grupa će 23. svibnja nastupiti u Zagrebu, na stadionu Maksimir, gdje će, među ostalim, predstaviti novi album.
Postoji li neka pjesma koju više ne možete smisliti? – Postoji, to je “People Are People”, jedan od naših najvećih hitova. Ne sviđa mi se više. I Martin misli da su stihovi previše banalni, a melodija kičasta. Već godinama je ne izvodimo na koncertima. No, možda nam se ponovno počne sviđati, nikad se ne zna.
Kako je vaša supruga reagirala kada ste joj rekli da opet krećete na svjetsku turneju? – Od sreće je počela skakati po cijeloj kući i govoriti “Hvala bogu”. Ne šalim se. Kada nemam posla, postajem staro čangrizalo pa se doista razveselila kad je čula da idemo na turneju.
Što radite u slobodno vrijeme? – Normalne stvari – čitam knjige, gledam nogomet, idem u pub…
Zašto ste prije pet godina prodali restoran Gascogne u Londonu? – Imao sam ga deset godina i bilo ga je zabavno voditi. Nije to bilo šminkersko mjesto, nego običan kvartovski restoran. No, s godinama je taj posao postao previše zahtjevan. Dolazili su mi prijatelji iz cijelog svijeta pa sam se u njemu morao sastajati s njima. Ne bih im mogao reći da baš taj dan želim ostati kod kuće. Na kraju se dogodilo da sam gotovo svaku večer bio u njemu, a to nisam htio. Osim toga, shvatio sam da je puno teže voditi restoran nego svirati u Depeche Modeu. U restoranu svaki dan iskrsne nov problem. Jednom kuhar poludi, drugi put nestane struje, onda se konobarica jednostavno ne pojavi na poslu… Popis mogućih problema je beskonačan. To je težak posao.
Znate li kuhati? – Ne, grozan sam kuhar. Restoran sam pokrenuo kako bi mi netko svaki dan mogao nešto dobro pripremiti.
Što pomislite kada danas vidite svoje fotografije iz osamdesetih? – Kada vidite sve te naše smiješne frizure i šminku, teško je ostati ozbiljan. No, to je bilo takvo doba. Bile su to sjajne godine za britansku pop glazbu. Svi su se odijevali drukčije, pokušavali su se i vizualno istaknuti. Čini mi se da danas sve grupe izgledaju jednako.
Josip Jurčić
Pročitali ste skraćni intervju. Cijeli razgovor s Andrewom Fletcherom pročitajte u tiskanom izdanju magazina Gloria. Ovdje se možete pretplatiti na PDF izdanje Glorije – u elektronskom obliku možete preuzeti samo jedan broj, ali najviše štedite pretplatom na 2 mjeseca.
