Premda je po cijele dane zaokupljena promocijom svog redateljskog prvijenca, a intervjui koje daje u hotelu Four Seasons u Los Angelesu nižu se jedan za drugim, Angelina Jolie ni trenutka ne zaboravlja da je njena glavna i najvažnija obveza – biti dobra mama. U stankama između intervjua telefonira, koordinira, dogovara… jer jedan od šestero klinaca je prehlađen pa treba odlučiti koji sirup protiv kašlja mu dati, a sve su šanse da će prehlada lančanom reakcijom prijeći i na ostale. No, u svoj toj gužvi 36-godišnja glumica je našla vremena za ekskluzivni razgovor za Gloriju.
Kako se osjećate nakon što je publika napokon vidjela vaš film? – Sretna sam jer su poslije projekcije ljudi imali potrebu razgovarati sa mnom i s glumcima o filmu i o ratu, a poticanje razgovora je i bila moja namjera kada sam krenula u ovaj projekt. Inače, premijeri u New Yorku prisustvovalo je više članova glumačke ekipe, a u Los Angelesu ih je bilo samo četvero pa sam stalno imala osjećaj da mi netko nedostaje.
Brinete li se kako će film biti primljen u kinima? – Film nisam snimala jer mi je trebao novi korak u karijeri, već zato što sam kao ljudsko biće osjećala potrebu ispričati ovu priču. No, s druge strane, nije mi svejedno kako će ga publika prihvatiti zbog odgovornosti prema svim ljudima koji su pristali biti dio projekta. Kao glumac možete reći da film nije uspio jer je scenarij bio loš ili redatelj nije imao pojma što radi, ali kao redateljica nemam izgovora. Ne mogu iznevjeriti sve te ljude koji su u mene imali povjerenja i u film uložili golem napor i svoj talent.
Zašto ste osjećali potrebu ispričati baš ovu priču? – Zato što je to priča moje generacije. Kad se rat u Bosni događao, meni je bilo sedamnaest godina i ja o svemu tome nisam znala gotovo ništa. Tek kada sam počela putovati i upoznavati taj dio svijeta, shvatila sam što se dogodilo i postalo me sram što sam bila takva neznalica. A kad sam počela kopati po prošlosti, kad sam čula sve te priče, osjetila sam nemir i ogorčenje što međunarodna zajednica nije reagirala na vrijeme i spriječila te strahote koje su se dogodile u srcu Europe. Zato mi je bilo bitno da film ne izgleda kao ratna priča iz Drugog svjetskog rata, nego da se odmah vidi da se to nedavno događalo te da se gledatelji upitaju što su oni tada radili.
Mislite li da film danas ima moć da promijeni svijet? – Ne znam koliko može mijenjati svijet, ali može potaknuti na razgovor koji će natjerati ljude da promjene stvari. Zato je bilo važno da u filmu sudjeluju umjetnici iz cijele bivše Jugoslavije, da pokažu volju za razgovorom i zajedničkim radom. Nisam iz ovoga dijela svijeta, ali iz razgovora s glumcima shvatila sam da je svima njima važna budućnost njihove djece. Zbog toga i žele razgovarati, među ostalim, i o pogreškama iz prošlosti, kako bi osigurali sigurniju budućnost.
Kako ste se osjećali kada su još prije snimanja krenule negativne kritike filma? – Bila sam žalosna i razočarana jer su se protiv mene i filma okrenuli ljudi kojima sam htjela pomoći. Ne možete ni zamisliti koliko je bilo bolno i frustrirajuće slušati optužbe da film vrijeđa žrtve rata, što nema veze s istinom. No, prije nekoliko dana u Sarajevu su film pogledale žene koje su žrtve rate i one su pozitivno reagirale na priču. Njihova potpora mi je važnija od svake kritike.
Koju vam je scenu bilo najteže snimiti? – Najteže mi je bilo snimanje scene u kojoj srpski vojnici izvlače žene iz autobusa i siluju ih. Bio je to prvi dan, članovi ekipe su se tek upoznavali, a trebali smo oživjeti jednu strašnu situaciju. No, na kraju je bilo tako dirljivo… Muškarci su glumili da zlostavljaju žene, a kada bi kamera prestala snimati, odmah su ih zaštitnički zagrlili i počeli im se ispričavati ako su bili pregrubi. Najteža scena izvukla je najljepše iz glumaca. Bilo mi je teško režirati i scene u kojima su se glumice morale skinuti i tako gole plesati, jer sam se osjećala kao da nekoga mučim. No, znala sam da su te scene potrebne za film.
Jeste li se kada zapitali kako biste vi podnijeli takvo zlostavljanje u ratu? – Naravno, to je jedan od razloga koji me i natjerao na snimanje. I ja sam doživjela situacije u kojima sam se bojala za svoj život, ali nijedna nije bila tako traumatična kao iskustvo tih žena. Zamišljala sam što bi se dogodilo da smo Brad i ja na suprotnim stranama. Da se ludo volimo, ali se odjednom nađemo pod pritiskom jer njegovi ljudi ubijaju moje i obrnuto. Što bismo učinili? I kako bih izdržala u gradu koji je tri godine opkoljen, pod granatama i snajperskom paljbom, da me netko siluje… Koliko bih izdržala prije nego što bih se slomila i izgubila svoju ljudskost? Sve su to pitanja koja sam htjela postaviti sebi, i mogu reći da je dio mene u svakom liku u filmu.
Na koji način ste glumcima prenijeli te svoje dvojbe? – Ni u jednom se trenutku nisam osjećala kao redateljica koja upravlja svojim glumcima. Naprotiv, ovo je za mene bilo putovanje na kojem smo svi zajedno učili i pomagali jedni drugima. Na primjer, kako bih mogla Vanesi Glođo govoriti kako da se ponaša dok se skriva na ulici od snajperista, kada je ona to proživljavala svaki dan na putu prema školi. Ona je meni morala pomoći i objasniti kako je bilo. I upravo zato što smo si svi međusobno pomagali, ali i zato što su scene bile toliko teške i nasilne, film je iz svih nas izvukao puno ljubavi. Na snimanju je rođeno toliko novih prijateljstava, pa osjećam da smo sada svi jedna velika obitelj, na koju sam izuzetno ponosna.
Josip Jurčić