Prilika da utjelovi vječno nezadovoljnog, ciničnog, prodavača cipela iz američkog serijala “Bračne vode”, koji je u deset godina prikazivanja (od 1987. do 1997.) stekao kultni status, dvosjekli je mač, smatra Damir Lončar (47), osječki glumac sa zagrebačkom adresom, stalni član glumačkog ansambla kazališta “Komedija”. Otkako se srijedom na večer na Novoj TV prikazuju dogodovštine disfunkcionalne obitelji iz niže srednje klase, Lončara prijatelji u šali zovu – Zvonko Bandić.
Činjenica da se u liku hranitelja cijele obitelji koja iz mjeseca u mjesec jedva preživljava mogu prepoznati mnogi građani, možda zvuči turobno, no zato svakoga nasmijava to što je Zvonko iz serijala prezimenjak zagrebačkog gradonačelnika. A Milanu Bandiću se, pak, svidjela ta ideja scenarista. Kako god bilo, popularnom Lončaru, kojeg pamtimo i kao fizioterapeuta Florijana Gavrana iz “Naše male klinike”, nije lako glumiti u sjeni slavnog predloška.
No, taj Slavonac, iza kojeg je osamdesetak uloga u predstavama kazališta “Komedija, te nekoliko režija, poput predstava “Cigle Svete Elizabete”, “Čaruga”, “Šišmiš”, voli izazove. Oni ga i nakon tri desetljeća glumačke karijere nadahnjuju da iz sebe izvlači maksimum. Smetaju li vam usporedbe s američkim komičarem Edom O’Nealom, koji utjelovljuje Ala Bundyja u originalnom, za mnoge i kultnom, serijalu “Bračne vode”?
– Ni najmanje. Glumim kako znam i umijem, a pretpostavljam da je i on imao sličan pristup poslu kad je snimao. Naše “Bračne vode” rade se prema američkom scenariju, u kojem nije bilo mnogo preinaka. Zasad nije bilo neuvjerljivih situacija koje “ne prolaze” kod nas. Ispada da je bračna svakodnevica ista i kod nas i u Americi.
Jeste li se pripremali za ulogu “trenirajući” na trosjedu ispred televizora, što je omiljena razbibriga vašeg lika? – Ma ja to uvježbavam cijeli život. I moram priznati da mi ide…Šalu na stranu, mislim da je od tog scenarističkog detalja u serijalu zanimljivija činjenica da glumci – među kojima su i moji kolege iz matičnog kazališta Mila Elegović te Igor Mešin – govore ono što bi mnogi u stvarnom životu htjeli kazati svojim ukućanima, a ne usude se. Tako Zvonko Bandić dobacuje svojoj supruzi Sunčici da je “apšisala” ružica, dok kćeri kaže da je “bedasta” poput stupa na cesti. U tome se krije privlačnost tog serijala – nije dobro da kod kuće jedni drugima govorimo baš sve što mislimo, no zato možemo gledati druge koji to čine.
U američkom serijalu Al Bundy ustrajno izbjegava bračne dužnosti. Kako se Zvonko Bandić brani od “požudnih nasrtaja” svoje supruge? – Brani se kako god može, dok ga ona ne stjera u kut. Ima jedna rečenica iz epizode koju ćemo tek snimiti, koja mi se veoma svidjela. Sunčica Bandić izjadala se svojoj susjedi: “Tek kad si u braku, muškarcima možeš uskratiti seks. Problem je u tome što im se to onda svidi.”
U jednoj od epizoda “Bračnih voda” Zvonku Bandiću uzalud se upucava zgodna stjuardesa, dok bi se Al Bundy u toj situaciji vjerojatno bacio na ljepoticu. Zašto je Zvonko tako nezainteresiran za žene? – Mislim da ni Al Bundy ne bi uspio s ljepoticom, jer ni on ne može ništa protiv scenarija. Tako vam je to u glumačkoj branši. Pročitao sam petnaestak epizoda i zaključio da su Zvonko i Sunčica bračni par koji se ipak voli. Uživaju u dobroj, sočnoj svađi, ona je začin njihovog braka, ali je jasno da bez ljubavi ne bi mogli funkcionirati. Možda je Zvonko baš iz tog razloga bio vjeran.
Kako se vi i supruga Mirta (47), liječnica i savjetnica u Gradskom poglavarstvu, borite protiv užurbane svakodnevice koja “melje” romantiku u braku? – Mislim da je svakodnevica zapravo tkivo našeg zajedničkog života. Tko zna što bi bilo da se Mirta i ja više ne moramo brinuti o plaćanju računa, o rješavanju sitnih, obiteljskih problema…
Kako to mislite? – To je život kakav poznajemo i u kojem se oboje snalazimo. Ne znamo kakav život vode oni koji imaju lovu, nemaju probleme i briga ih je za sve… Možda bi bilo dobro živjeti na takav način, tko zna? Ipak, potku našeg braka čini zajedničko rješavanje problema, a moja supruga i ja u tome smo vrlo dobri. Kad nam je teško, trudimo da riješimo problem, i to nas zbližava. A bliskost je, u ljubav, veoma bitna u braku.
Primijetite li kad vam supruga ima novu frizuru, dajete li joj komplimente? – Ponekad joj nešto kažem, a kad ne kažem, žao mi je što to nisam učinio. Volio bih da češće govorim lijepe riječi.
Zaboravljate li godišnjice braka? – Dogodi se da zaboravim. Ipak, okruglu, dvadesetu obljetnicu koju smo supruga i ja nedavno proslavili kod kuće, nisam zaboravio. Žene bolje pamte važne datume, za razliku od muškaraca. Kad zabrljam, pokušam sve okrenuti na šalu. No, to ne “pali” baš uvijek, pa onda kažem da ću taj dan ja kuhati, jer to ionako volim činiti. Ili supruzi izmasiram ramena.
Kako usklađujete obiteljske i poslovne obveze? – Mirta ima “normalno” radno vrijeme, a ja ga nemam. Prije podne sam na probi u matičnom kazalištu “Komedija”, potom žurim na snimanje serijala, a na večer imam predstavu u kazalištu…. I tako iz dana u dan. Samo se ljeti uspijevam osloboditi obveza, pa odem s obitelji na more i ondje na neki način opet “upoznam” suprugu. A i ona mene. Na kraju zaključimo da nismo ni loši…
Jeste li strog otac svojem sinu Hrvoju (18), brucošu prava, i kćeri Ani (16), gimnazijalki? – Mislim da nisam strog, premda moja supruga zna mnogo više njihovih “tajni” od mene jer provode više vremena zajedno. Kad Hrvoje i Ana imaju problem, odnosno kad im je “frka”, to mi kaže Mirta jer je ona “diplomatski posrednik” između mene i djece. Naravno da svakodnevno komuniciram sa svojom djecom, ali kad nešto nije dobro, Hrvoje i Ana znaju da je najbolje da mi to poruče preko majke.
Čime vam djeca “podižu” tlak? – Ne smeta mi kad im treba novac, jer da ga imaju, ne bi me ni pitali. Ne ljuti me ni kad nešto “smuljaju” – jer nisam svjestan da “muljaju” dok ih ne otkrijem. A ni tada se ne ljutim, nego se trudim biti staložen i kazniti ih bez afekta. No, smeta mi njihova indolencija – kad i sami shvate da nešto trebaju napraviti, pa to na kraju ipak ne učine. Nego ih ja stalno podsjećam na tu obvezu. Nije mi teško reći jednom ili dvaput, ali ne i više od toga….
Sa svojom ste suprugom pohađali isti razred i u osnovnoj školi i u gimnaziji. No, zbližili ste se tek nakon studija. Što je bilo presudno da prohodate? – Ne znam točan datum – Mirta ga vjerojatno pamti – no prije nešto više od dva desetljeća dogodio nam se “klik”. Pogledali smo se i shvatili da jedno drugo vidimo u drugačijem svijetlu, koje više nije bilo samo prijateljsko. I ostali smo zajedno.
Jeste li Šokac? – Nemam prave slavonske korijene jer je moj otac Mijo iz Imotskog. Trbuhom za kruhom došao je u Osijek, upoznao je moju majku Katicu, rođenu Osječanku, i osnovao obitelj. Kad sam kao klinac ljeti išao u Imotski u posjet baki, bilo mi je lijepo u tom kraju. I danas mi je blizak, no ponajprije sam Slavonac.
Zašto ste prije sedamnaest godina otišli iz rodnog grada? – Sve se promijenilo tijekom rata. Do tada sam veoma mnogo radio u osječkom HNK i dobivao uloge kakve su se mogle samo poželjeti, jer nije bilo dovoljno glumaca. To je, naravno, prestalo 1991. Morao sam odlučiti što i kako dalje, pa sam u dogovoru sa suprugom prešao u zagrebački HNK. No, ondje sam shvatio da ću se načekati uloga, pa sam 1994. prešao u “Komediju”, gdje sam i danas.
Što je bolje, biti glumac ili redatelj? – Uvijek bih režiju podredio glumi jer sam ponajprije glumac. S režijom je počelo slučajno, prije deset godina, u predstavi “Od kreveta do kreveta”, koju je trebao režirati Tomislav Radić. No on je baš tada postao glavni urednik Dramskog programa HTV-a, pa nije imao vremena za predstavu. A kako smo Tomislav i ja zajedno predavali na Akademiji dramske umjetnosti, u područnom odsjeku u Osijeku te u Zagrebu, predložio je ravnatelju “Komedije” Niki Pavloviću da ja režiram tu predstavu. I kazao mu da to uopće neće ispasti loše. Rečeno, učinjeno. Napravio sam što se tražilo od mene, Radić mi je bio “supervizor” i tako je to počelo….
Isplati li se financijski biti glumac? – Od starijih kolega slušao sam priče da se nekad od honorara za dva filma mogao kupiti stan. E, toga danas više nema. Danas od filmskih ili televizijskih honorara ne možete kupiti ni automobil, a kamoli stan. Ipak, iako u mojem poslu nema “love”, iako je težak, meni je prelijep. Nikad ga ne bih mijenjao.
Tanja Vučičević