Blagdani u Beču

Koliko sam puta dosad bio Beču, ni sam ne znam, ali svaki posjet tom gradu, od Zagreba udaljenom samo 400 kilometara, ponovno me uzbudi. U glavni grad Austrije me, kao i u nekolicinu drugih gradova, privukla opera. Prvi put sam onamo došao potkraj osamdesetih (zbog intervjua s Marcelom Prawyjem, dramaturgom Državne opere), a od 1992., kad sam za HTV radio dokumentarac o Božićnom koncertu na kojem su pjevali Placido Domingo, Jose Carreras i Diana Ross, a orkestrom ravnao Vjekoslav Šutej, svake godine u vrijeme božićnih blagdana provedem barem nekoliko dana na lijepom plavom Dunavu.

Frakovi i narodska hrana Svi moji bečki punktovi vezani su uz operu. Neizostavan mi je ritual odlazak do kioska pored Opere gdje pojedem kobasice sa senfom. U tom se montažnom objektu, naime, prodaje desetak vrsta hrenovki i kobasica s raznim prilozima, te pivo, vino i pjenušac. Mnogi ljubitelji opere tradicionalno nakon predstave, lijepo odjeveni (dame u visokim potpeticama i krznenim kaputima, a gospoda u frakovima, kaputima i šeširima) jedu narodsku hranu i cupkajući na velikoj hladnoći prepričavaju doživljaje iz opere.

Operni fetišisti U blizini je i prodavaonica Caruso koja je, naravno, dobila ime po legendarnom Enricu Carusu (1873.-1921.), talijanskom tenoru svjetske slave, prvom visokotiražnom izvođaču u povijesti diskografije. U trgovini Caruso možete nabaviti CD ili DVD sa snimkom doslovce svake opere koja vas zanima. Zaljubljenici u operu su, poznato je, fetišisti, pa žele imati i desetak različitih snimki drage im opere – s različitim pjevačima, dirigentima, orkestrom… Prodavači u Carusu sve znaju o operi i klasičnoj glazbi: koju god snimku poželite, ona će se za nekoliko minuta stvoriti pred vašim očima. Čak i ako ne kupujem, obvezno svratim u tu prodavaonicu jer se u njoj divno osjećam.

Fenomenalan orkestar Svega toga, naravno, ne bi bilo da Bečka državna opera, u kojoj su dirigirali i Verdi, Donizetti i Mahler, nije jedna od pet najvećih opernih kuća na svijetu. U njoj gostuju najbolji dirigenti i solisti, no tajna njezina uspjeha je u fenomenalnom orkestru. Nekoliko puta bio sam na predstavama u kojima pjevači nisu bili baš najbolji, no savršeno uigrani orkestar nikad nije zatajio.

Doručak sa zvijezdama­ Najbolji bečki hotel u kojem sam prespavao bila je Plaza. Te 1994. bio sam smješten na istom katu s Joseom Carrerasom, Syssel Kyrkjebo i Charlesom Aznavourom. Posljednjih godina odsjedam u hotelima Europa i Astoria: blizu su Opere i glavne trgovačke ulice Kärtnerstrasse, a i cijena je prihvatljiva – od 150-200 eura noćenje.

Kuća Figarovog pira Prilikom svakog dolaska u Beč obvezno zapalim svijeću za najmilije u katedrali Sv. Stjepana (Stephansdomu), a kad dođem sa suprugom Marijom i kćeri Anom unajmimo kočiju i provezemo se Hofburgom, carskom palačom obitelji Habsburg, i povijesnim središtem grada. Ono što je u Veneciji vožnja gondolom, to je u Beču vožnja kočijom. Uvijek posjetim i Mozartov muzej u kući u kojoj je taj genij napisao operu “Figarov pir” i proveo najsretnije razdoblje svog života.

Shopping groznica Fanatik sam shoppinga i svaki put se kući vratim s nekom sitnicom koju kupim u Kärtnerstrasse, a draga mi je i trgovina Julius Meinl, na križanju te ulice s ulicom Graben, gdje se mogu nabaviti vrhunski pr­ehrambeni proizvodi iz cijelog svijeta. Još nešto, doma se nikad ne vratim bez mozart kugli, a od bečkih (Mannerovih) draže su mi salcburške (Mirabell).

Vineršnicl i zeml knedle Iako su kavane zaštitni znak Beča, u njih ne zalazim jer kavu ne pijem. No, zato obožavam dobro jesti i to domaću kuhinju: bečke šnicle (wiener schnitzel), gulaše, knedle od kruha (semmelknedl), razne paštete, kobasice, kiselo zelje… Mogao bih se udaviti u toj hrani, uz koju ide čaša – ili dvije – finog vina. Omilje­ni restorani su mi Grüntzig (na sjeverozapadu grada), Anzelgruber (ili kod Ankice) u blizini Teatra an der Wien te Piaristenkeller – podrum u blizini Rathausa koji se može pohvaliti knjigom dojmova s Mozartovom preporukom. U Beču je i mnoštvo odličnih nacionalnih restorana: talijanskih, turskih, japanskih… Nemojte me, međutim, pitati kako se zovu i gdje se nalaze. Uđite u prvi koji primijetite i nećete požaliti. Konkurencija je nesmiljena, pa loši odmah propadnu.

Nezaboravan dan u Prateru Beč su i Hundertwasserova arhitektura, sjajni muzeji poput Albertine i onih smještenih u Museumsquartieru (muzejskom kvartu), sacher torta, lunapark Prater u kojem s djecom možete provesti nezaboravan dan… No, ponavljam – u Beč dolazim zbog opere. I siguran sam da bih u tom gradu kulture i umjetnosti mogao i živjeti.

­