Brak s glumicom je dvosjekli mač

Iako hrvatski film već desetljćima nije bio ni blizu Oscaru, svako malo pojavi se pojedinac koji poveže domaću kinematografiju s najprestižnijom filmskom nagradom na svijetu. Učinio je to Branko Lustig, koji je 1993. osvojio pozlaćeni kipić kao producent filma “Schindlerova lista”, ali i Rene Bitorajac i Filip Šovagović glumeći u Oscarom nagrađenoj “Ničijoj zemlji” (2001.), a ove godine njima se pridružio Karl Markovics, austrijski glumac hrvatskih korijena, koji ima glavnu ulogu u austrijskim “Krivotvoriteljima”, najboljem filmu na neengleskom jeziku po izboru glasača Američke filmske akademije.

Ulogom u filmu o zatvorenicima u koncentracijskom logoru, koji za II. svjetskog rata pomažu Nijemcima da falsificiraju funtu i dolar te time oslabe ekonomiju saveznika, 44-godišnji Markovics napokon je postao poznat izvan granica domovine. Doduše, unatoč tome što uglavnom nastupa u kazalištu, bečki glumac nije nepoznat hrvatskoj publici, koja ga pamti iz serijala “Inspektor Rex”. Nema sumnje da će ga još bolje upoznati nakon “Krivotvoritelja”, kojim je prošli tjedan otvoren 2. židovski filmski festival u Zagrebu, a može ga se pogledati i u redovnom kinorepertoaru.

Vaše prezime neodoljivo vuče na Marković. Imate li hrvatskih korijena? – Ja sam tipičan Austrijanac u kojem je pomiješana germanska i slavenska krv. Moj djed je Hrvat, ali je u Austriju došao iz Mađarske. Kao što i sami znate, u Mađarskoj živi značajan broj Hrvata, a moj djed je u potrazi za poslom došao u Beč početkom 20. stoljeća, još za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije. I tako danas nosim hrvatsko prezime, ali imam i češke, njemačke i austrijske korijene.

Jeste li ikada poželjeli upoznati svoje korijene i posjetiti mjesta iz kojih potječu vaši djedovi i bake? – Iako nikada nisam svjesno tragao za prošlošću, ipak sam obišao sve države iz kojih su došli moji preci. Nisam često bio u Hrvatskoj jer, koliko znam, ovdje nemamo blisku rodbinu. Previše je vremena prošlo. S druge strane, u nekadašnjoj Istočnoj Njemačkoj imam dosta rodbina s mamine strane, pa sam često u djetinjstvu odlazio njima u posjet.

Što vas je privuklo “Krivotvoriteljima”? – Privuklo me to što je glavni lik, Salomon Sorowitsch, kriminalac koji se brine samo za sebe. Inače su u filmovima o holokaustu glavni junaci pravi heroji. Od žrtve očekujete da je dobra osoba, a to nije uvijek točno. Ljudi su različiti, neki su bolji, neki lošiji, no ta razlika ne smije utjecati na to je li netko žrtva ili ne. I baš zato je zanimljivo pratiti sudbinu čovjeka čije su moralne vrijednosti i te kako upitne, kako postaje žrtva.

Vaš lik u filmu iskusi dva svijeta, život kriminalca i okrutnu stvarnost koncentracijskog logora. Kako ste se pripremali za ulogu? – Kao i u svakom drugom filmu, potrebno je dobro poznavati lik koji glumite. Salomon nije svetac. On se u oba svijeta dobro snalazio jer je njegov najveći dar golema želja za preživljavanjem pa jedino razmišlja kako se probuditi sutra ujutro. No, da bi ga se shvatilo, nije potrebno mnogo istraživati. Kao glumcu dovoljan mi je samo dobar scenarij u kojem su jasno naznačeni motivi. Ako je scenarij loš, nikakve tehnike, pripreme ili istraživanja ne mogu oživjeti lik.

Zbog filma ste naučili neke tehnike krivotvorenja novca. Biste li ih znali upotrijebiti i u stvarnosti? – Neke stvari sam naučio i znam upotrijebiti određene tehnike, ali suvremeni novac je mnogo teže krivotvoriti od funta i dolara iz II. svjetskog rata. Trebao bih još mnogo vježbati i učiti od pravih majstora kako bih mogao krivotvoriti kunu.

Kakva su vaša sjećanja na serijal “Inspektor Rex”, koji se prikazivao i u Hrvatskoj? – “Inspektor Rex” je za mene daleka prošlost, serijal smo snimili prije petnaest godina, ali i dalje mi je drago kad ga vidim na televiziji. Podsjeti me na moje početke, jer sam prije toga glumio samo u kazalištu, pa mi je “Rex” pružio odskočnu dasku u svijet filmske glume. I drago mi je što sam tako počeo, jer snimajući serijale, imate više vremena za vježbanje i ispravljanje pogrešaka, što mi je pomoglo u nastavku karijere.

Što su vam kazališne kolege rekli kad ste prihvatili ulogu u televizijskom serijalu? – Nikada me nije bilo briga za snobove koji su govorili kako je jedino kazalište umjetnost, dok je televizija sramotna komercijalizacija. Svakom poslu treba pristupiti jednako ozbiljno, jer je svaki jednako vrijedan. Ne volim glumce koji dođu iz kazališta snimiti neki televizijski serijal, pokupe novac, a zatim kažu da ih je, zapravo, sram jer poštuju samo kazalište. Morate poštovati svaki posao koji pristanete raditi.

Oženjeni ste glumicom Stephanie Taussig. Kako funkcionira glumački brak? – Brak s glumicom je dvosjekli mač. Dobro je biti u braku s osobom koja razumije što sve glumački posao zahtijeva, jer on izgleda lagan: dođete pred kameru, u pet minuta kažete svoje i idete se odmarati. No, stvarnost je mnogo drugačija. Glumački posao zahtijeva mnogo odricanja, vježbe i naizgled nepotrebno potrošenih sati na snimanju, pa je idealno ako vas supružnik razumije. No, s druge strane, ako ste oženjeni glumicom, morate biti spremni da i druga osoba prolazi kroz sve teškoće glumačkoga života i da je morate razumjeti.

Kako onda usklađujete vaše glumačke obveze? – Dobrom organizacijom. Kad radim, onda me gotovo nikada nema kod kuće i toga je moja obitelj svjesna. No, kad ne glumim, što nije rijetkost, u potpunosti sam posvećen obitelji. Zato nakon svakog napornog snimanja uzmem mjesec ili dva odmora, pa mogu slobodno reći da sam u prosjeku više kod kuće nego ljudi koji rade od 9 do 17 sati.

Hoće li vaš sin Louis (18) i kći Leonie (14) nastaviti obiteljsku tradiciju? – Zasad nisu zainteresirani za glumu, ali nikada ne znate kad će vas u životu zaraziti glumački virus.

Josip Jurčić