Brooke Shields se htjela ubiti

Američka glumica Brooke Shields (44) u više je navrata otvoreno priznala kako se borila s postporođajnom depresijom, ali u novom intervjuu opisala je koliko joj je teško uistinu bilo.

Na primanju počasne nagrade fondacije Hope for Depression Research na Manhattanu, holivudska zvijezda pričala je o stigmi koju nose ljudi koji prolaze kroz depresiju te njeno iskustvo u borbi protiv te teške bolesti.

– Uvijek mislimo da se sami možemo nositi s tom bolešću. Uvijek sam bila dovoljno jaka da sama izađem iz svih stresnih i teških životnih situacija. Odrasla sam u obitelji ovisnika. Moja majka Teri bila je teška alkoholičarka, tako da mi je to u genima ali oduvijek sam znala da se neću prepustiti tome – otkrila je glumica koja je majka 6-godišnje Rowan i 3-godišnje Grier.

Nakon spontanog pobačaja i sedam pokušaja umjetnog začeća, glumica je dobila Rowan 2003., sa suprugom, scenaristom Chrisom Henchyjem.

-Konačno sam imala prekrasnu i zdravu djevojčicu a nisam je mogla ni pogledati. Nisam je mogla držati u rukama, nisam joj se mogla nasmijati niti uživati u njoj. Sve što sam tada htjela bilo je da nestanem i umrem – opisala je Shields kako se osjećala u toj fazi života. U najdubljim trenucima depresije tvrdi da ju je bolest navela da vjeruje kako će svima biti bolje da prestane postojati te da će životi njenih najmilijih biti puno bolji bez nje. Činilo joj se da nikad neće postati bolje. Liječnici su joj prepisali potrebne lijekove koje je prestala uzimati pošto je smatrala da se oporavila.

– U tom tjednu odupirala sam se potrebi da se autom zaletim u zid. Moja djevojčica bila je na stražnjem sjedalu. Sjećam se da sam bila ljuta na nju jer me sprečava da to učinim. Samo sam htjela udariti u zid i umrijeti, ali srećom nazvao me jedan prijatelj s kojim sam pričala preko mobitela do kuće. Tako mi je spasio život – priznala je. Nakon toga natjerala se da opet nazove svog liječnika, koji je uz dodatne pretrage dijagnosticirao veliki kemijski disbalans koji se može tretirati.

– Saznala sam što se događa unutar mog tijela i zašto moj mozak tako reagira. Bilo je olakšanje kad sam spoznala da ne radim ništa loše i da se ne dovodim namjerno u takva stanja očaja, već da su tome uzrok procesi koji su bili izvan moje kontrole. Da mi je dijagnosticirana bilo koja druga bolest, odmah bi potražila pomoć. Ovako, teško je bilo prihvatiti da se moram boriti sa depresijom. Na kraju sam ipak uspjela, borila sam se i preživjela.