Buntovnica s razlogom

Zagrebačka glumica Urša Raukar nije ni sanjala da će u 50. godini, usred zime, u rodnom gradu noćiti u kontejneru i zbog toga završiti u pritvoru. Jednoj od najglasnijih i medijski najeksponiranijih prosvjednica protiv izgradnje projekta Cvjetni trg, zbog čega – zajedno s tisućama drugih građana – prosvjeduje već tri i pol godine, proteklih pet dana zauvijek su se urezali u pamćenje.

Kulminacija se dogodila u noći između 10. i 11. veljače, kad je glumica, zajedno s drugim aktivistima, privedena u 1. policijsku postaju na Strossmayerovu trgu. U Varšavskoj ulici su, naime, postavili kontejnere i skulpturu trojanskog konja, kako bi onemogućili početak radova u pješačkoj zoni. Urša Raukar je kasno poslijepodne stigla na prosvjed na kojem se – unatoč snijegu i hladnoći – okupilo četiri tisuće ljudi, a nakon toga je bila gošća u emisiji Vrući stolac na Radiju 101. Kad se vratila u Varšavsku, sve je upućivalo na ono o čemu se cijeli dan pričalo – da će policija intervenirati po nalogu komunalnog redarstva i pokušati ukloniti kontejnere i konja. Stoga je ušla u kontejner i zaključala se s još devet kolega. Suprugu, arhitektu Niki Gamulinu (64), i 17-godišnjem sinu Luki javila je da će prenoćiti u kontejneru, što za njih, kaže, nije bilo iznenađenje jer je i dotad nekoliko puta dežurala.

Jeste li se uplašili kad je započela intervencija? – Ne. Akcija je počela oko tri sata ujutro: specijalci su prvo uklonili mlade ljude s krova kontejnera, potom su fleksericom razvalili vrata, a komunalni redar nas je obavijestio da smo u prekršaju i da moramo izaći. Kako mi to nismo željeli, nego smo se odlučili za pasivni otpor, jednog po jednog su nas odnijeli do policijskog kombija. Mene su dvojica specijalaca podigla sa stolca na kojem sam sjedila, te držeći za ramena i noge unijeli u vozilo. Privedeni smo u policijsku stanicu na Strossmayerovom trgu, gdje sam dočekala jutro. Puštena sam među prvima, oko pola deset, pošto sam potpisala izjavu da nemam primjedbi na postupanje policajaca. Doista niste imali primjedbi? – Da. Ophođenje policajaca i njihov tretman prema meni u policijskoj postaji bili su korektni. Dobili smo vodu, mogli smo naručiti pizzu i bili smo smješteni u dvije prostorije bez rešetaka. Ali zato imam i te kako mnogo primjedbi na njihove nalogodavce – ministra policije i zagrebačke gradske vlasti, jer smatram nezamislivim da se za komunalni prekršaj na mirne prosvjednike pošalje interventna policija te da ih se privodi.

Kako to objašnjavate? – Uvjerena sam da je to bila demonstracija sile i moći kojom nas se pokušalo zastrašiti.

Zašto ste se odlučili za metodu građanskog neposluha i pasivnog otpora? – To je bio naš posljednji korak, jer nadležne gradske i državne institucije već tri i pol godine sustavno ignoriraju sve argumentirane zahtjeve, dopise, proglase i molbe građanskih i stručnih udruga, te peticiju s 54 tisuće potpisa. O čemu se zapravo radi: zbog čega toliko dugo prosvjedujete? – Zbog netransparentnosti u procesu odlučivanja o javnom interesu na tako važnoj lokaciji, u središtu glavnog grada. I to bez javne rasprave i javnog natječaja. Naime, za projekt rekonstrukcije Cvjetnog trga proveden je samo idejni natječaj, a o pristiglim prijedlozima odlučivao je žiri investitora. Potom je za potrebe privatnog projekta izmijenjen Generalni urbanistički plan grada, i to bez sustavne analiza razvoja svih donjogradskih četvrti, čime se pogodovalo jednom jedinom investitoru i njegovom interesu. Mnogi misle da je Horvatinčićev projekt dobar, čak i nužan da bi centar grada ponovno oživio: što vama smeta? – Mislim da nije razumno na tom mjestu graditi sedam katova podzemne garaže, ali pustimo to sad, mi uopće nismo još došli do toga da bismo mogli razgovarati o tome je li taj projekt dobar ili loš. Ovdje se radi o načelima i proceduri odlučivanja. Osobno nisam protiv nove gradnje, interpolacija i obnove središta grada, ali jesam protiv dovođenja jednog investitora u povlašteni položaj. Gospodin Horvatinčić ima pravo na ideju, ali imam ga i ja, kao i svi ostali zainteresirani. Gradske službe trebale bi posredovati između interesa potencijalnih investitora i javnog interesa, pogotovo na tako osjetljivom mjestu. Osim toga, izmjenom GUP-a i povećanjem koeficijenta izgradivosti na toj parceli za 50 posto, preko noći je za toliko narasla i cijena zemljišta koje grad svojedobno nije želio otkupiti – na što je imao pravo, nego je to prepustio investitoru. Pitam se kako je to moguće i kome je u interesu manje novca u gradskom proračunu.

U posljednjih petnaestak godina devastirane su i preizgrađene mnoge četvrti, poput Trešnjevke, Trnja, Sesveta, Dubrave… Zašto tada niste reagirali? – Ne želim umanjiti štetu koja je napravljena, ali se u slučaju Cvjetnog trga dira u samo srce grada. A kad se gradu razori srce, on umire. Središte grada je nukleus Zagreba, a Donji grad jedna od njegovih najvećih urbanističkih vrijednosti, koja je dosad bila netaknuta. Često me pitaju zbog čega se ne bunimo protiv drugih stvari, ali zaboravljaju da ja po zanimanju nisam buntovnica, nego glumica. Mnoge stvari me bole, ali nemam snage, vremena i volje reagirati baš na sve. No, vrlo je važno da smo problem Cvjetnog placa i Varšavske ulice uzdigli na razinu simbola građanskog otpora okupaciji javnog prostora.

Što će biti dalje? – Svaka represija, kao što je poznato, stvara još veći otpor. Mnogi koji su nas dosad tiho podržavali ili su bili nezainteresirani, spremni su se aktivno uključiti u prosvjede. Naša akcija je zalog za budućnost Zagreba i sigurno neću odustati. Proteklih dvadeset godina sudjelovali ste u brojnim akcijama i građanskim inicijativama: koje biste izdvojili? – Najvažnija je bila akcija za povrat imena Trga žrtava fašizma: prosvjedovali smo deset godina i na kraju pobijedili. Vjerujem da će tako biti i u slučaju Cvjetnog trga i Varšavske ulice. Osim toga, svojedobno sam prosvjedovala protiv gašenja Radija 101, medijskog linča kolegice Alme Price i poljskog redatelja Janusza Kice u Imperijalu… To je važno jer mnogi građani još uvijek nemaju svijest da su oni snaga koja može mijenjati stvari i ima na to demokratsko pravo.

Mnogi se pitaju što to vama treba: egzistencijalno ste zbrinuti, imate krasnu obitelj, posao, stan, te nekoliko drugih nekretnina…? – Kao građanin neke stvari jednostavno ne mogu i ne želim prešutjeti. Mene optužuju za privatni interes, no to je smiješno: sve to činim jer volim Zagreb i želim da moj grad bude lijep.

Iz kakve ste obitelji? – Iz purgerske, koja generacijama živi u Zagrebu. Moj šukundjed s majčine strane bio je Ivan Kukuljević Sakcinski, koji je 1843. održao prvi govor na narodnom, hrvatskom, jeziku u Saboru. To je zgodna biografska crtica, ali ništa ne govori o meni, pa ni meni u prilog. Roditelji su me odgajali da poštujem druge i njihovo mišljenje, te da se Zagrepčani prepoznaju po količini ljubavi prema svom gradu, bez obzira na to jesu li se u njemu rodili ili se u njega doselili prekjučer. Moji pokojni roditelji bili su pijanisti: majka Stella profesorica klavira, a otac Mladen korepetitor na Muzičkoj akademiji, TV i radijski redatelj te simultani prevoditelj s četiri jezika. Vjerujem da bi danas oboje bili ponosni na mene.

Kako su vas odgajali? – Liberalno. Kod nas doma, u kući u Bosanskoj ulici, uvijek je bilo veselo. Svi smo svirali – uz Klasičnu gimnaziju završila sam i Srednju muzičku školu. Iako je mama željela da studiram klavir, osjećala sam da nemam strpljenja za vježbu od šest sati na dan, pa sam na kraju odabrala – glumu.

Urša nije vaše pravo ime: kako ste ga ‘zaradili’? – Ime mi je Neda, a Urša nadimak iz djetinjstva. Prišila mi ga je mama po liku vještice Uršule Karapače iz priče o Vidonji, Dugonji i Trbonji. Govorila je da sam vragolasta poput Urše i tako mi je to ime ostalo. Jedino u dokumentima piše moje rođeno ime. No, kad me netko pozove po njemu, uopće ne reagiram.

Je li istina da su vam u postupku denacionalizacije vraćene brojne nekretnine? – Denacionalizacijom sam dobila obveznice RH kao obeštećenje za zgradu u Palmotićevoj ulici, a vraćena su nam dva manja poslovna prostora, od kojih meni pripada jedna četvrtina. Obiteljsku kuću u Bosanskoj, gdje sam odrasla, obnovili smo i iznajmili. Naslijedila sam i mali mamin stan u Grškovićevoj ulici, a sa suprugom živim u njegovoj obiteljskoj kući na Gornjem gradu.

Otkad živite u Basaričekovoj? – Doselili smo se 1997. Našoj obitelji u toj dvokatnici pripada jedna etaža, a na drugoj živi moj šogor, filmski redatelj Bruno Gamulin, sa svojom obitelji. Gornji grad je lijep jer je potpuno izoliran, a za pet minuta ste pješice u centru.

Kako ste upoznali supruga, arhitekta Niku Gamulina? – U zajedničkom društvu, sredinom osamdesetih. U braku smo dvadeset godina: zahvalna sam mu što podnosi moj karakter i što među nama nema podjele na muške i ženske poslove, tako da je život s njim užitak. U čemu je tajna vaše vitalnosti? – U genetici. Vitalnost sam naslijedila od tate, a borbenost i nagon za istjerivanje pravde od mame.

Kako biste reagirali da vam se sin poželi uključiti u demonstracije? – Ljudi sami biraju svoj životni put: Luki ću uvijek biti tiha podrška, kao što je i on meni. Držat ću mu leđa, ali se neću upletati u njegove odluke ili mu nametati vlastite zahtjeve i zabrane.

Neki komentatori smatraju da ste u aktivizmu pronašli rješenje za frustracije na poslu: navodno ste u glumačkom ansamblu Zagrebačkog kazališta mladih slabo iskorišteni? – Nemam potrebu komentirati banalne gluposti koje služe jedino tome da se fokus skrene s bitnog.

Gotovo tri desetljeća ste u kazalištu: zbog čega volite svoj posao? – Smatram se povlaštenom i sretnom jer je ZeKaeM, otkako sam se ondje zaposlila 1983. do danas, kazalište s vrhunskim glumačkim ansamblom. Veselje zajedničkog rada koje sam ondje zatekla postoji i danas, na svakoj probi i izvedbi svi zajedno ginemo za predstavu. Zbog toga ne pamtim kad sam loše volje otišla na posao, iako nisu sve predstave i suradnici nisu bili genijalni.

Što smatrate vrhuncima karijere? – Mogla bih nabrojiti petnaestak predstava, koje sam napravila s redateljima kao što su Paolo Magelli, Janusz Kica, Rene Medvešek, Vito Taufer, Franka Perković, Krešo Dolenčić i Dario Harjaček.

Što radite u slobodno vrijeme? – Obožavam spremati zimnicu, sjediti s prijateljicama na kavi, čitati, gledati filmove… No, najveći gušt su mi dva ljetna mjeseca u Jelsi, odakle je podrijetlom suprugova obitelj. Zapravo deset mjeseci u Zagrebu sanjam ljeto da ponovno odem na Hvar.

Je li u proteklih tjedan dana bilo i lijepih stvari? – Da. Dobila sam pozivnicu izabranog predsjednika Ive Josipovića na njegovu inauguraciju 18. veljače. Raduje me i podrška svih poznatih i nepoznatih, koji mi šalju mailove i poruke, te zaustavljaju na cesti i ohrabruju me da izdržim. No, danas sam shvatila da su moji problemi zapravo ništavni u usporedbi sa stvarnim tragedijama: u Movieplexu sam vodila program u povodu obilježavanja Dana djece s malignim bolestima i pogledala dokumentarac Roberta Knjaza o “djeci krijesnicama”. To su stvarni problemi, a ne neugodnosti s kojima se ja i suprug trenutačno nosimo.

Tko bolje podnosi stres: vi ili suprug? – Ja uglavnom reagiram emocionalno, a on je mnogo racionalniji. Tako da se izvrsno nadopunjujemo, i jedno drugo “dižemo” kad nam ponestane energije.

Spavate li mirno? – Da. Snom pravednice.

Kruno Petrinović