Časne su bile divne prema meni

Violinist svjetskoga glasa i profesor na Sveučilištu Illinois, rođen prije 32 godine u Beogradu, krenuo je na turneju po Hrvatskoj, na kojoj ga zbog brojnih obveza neće pratiti supruga Ani Aznavoorian, američka violončelistica armenskog podrijetla, s kojom je u braku sedam godina, ali će uz njega biti violina koju mu je prije tri godine izradio punac Peter.

Prvi ste koncert održali u zaprešićkom dvorcu Lužnica, u kojem žive časne sestre: jeste li se morali držati strogog samostanskog reda? – Ma kakvi. Časne su bile divne prema meni i dopuštale mi da spavam dokad želim. Nenametljive su, ali pune duha i smisla za humor. Rado bih dolazio u Lužnicu na odmor.

Imate li, poput nekih stranih zvijezda, listu želja kad negdje nastupate? – Ništa posebno, dovoljni su mi klimatizacijski uređaj i internet, jer sam o njemu ovisan. Uz njega mi nikad nije dosadno: mogu komunicirati s ljudima, gledati filmove…

Imate li tremu prije nastupa i kako je se rješavate? – Strah doživljavam kao normalnu tjelesnu reakciju, primim ga na znanje i ignoriram.

Violinu ste počeli svirati s tri godine: što vas je privuklo tom instrumentu? – Pretpostavljam da je prema violini postojao interes kao prema nekoj novoj igrački, ali zaslužni su i roditelji, mama Lidia Caenazzo, podrijetlom Talijanka, pijanistica, i otac Zoran, profesor violine, koji su mi taj instrument približili.

Što svirate kad ste dobre, a što kad ste loše volje? – U oba slučaja – Bacha. Koja je najskuplja violina na kojoj ste svirali? – Mislim da je to bila Guarneri del Gesu iz 18. stoljeća, na kojoj sam svirao lani u prosincu u njujorškom Carnegie Hallu. Rekli su mi da stoji osam milijuna dolara. Svirali se za mnoge svjetske uglednike – poput bivših predsjednika Mihaila Gorbačova i Ronalda Reagana te za papu Ivana Pavla II.

Kojem biste suvremenom političaru voljeli zasvirati? – Američkom predsjedniku Baracku Obami. Čini mi se da je on velik čovjek, rijetko pametan i karizmatičan. Uz to, mislim da veoma cijeni glazbu.

Što volite slušati osim klasične glazbe? – Volim hip-hop, pjevače Lucia Battistija i Boba Marleya, francuskog DJ-a Davida Guettu…

Volite li narodnjake? – Kad posjetim Beograd, aktivira mi se neki gen i moram priznati da mi se sviđa taj melos, no mora biti posebna atmosfera: dobro društvo, fino vino te splav ili kavana.

Na kojem jeziku razgovarate sa suprugom? – Na engleskom.

Planirate li djecu? – Neki govore da tu ne treba previše filozofirati, da to jednostavno treba napraviti. No, mi ćemo ipak razmisliti i pričekati pravi trenutak.

Oko čega se vi i supruga najviše svađate? – Ne svađamo se, iako neki u to ne vjeruju i tvrde da je svađa kreativna i konstruktivna. Mi razgovaramo i diskutiramo, ali ne vičemo. Imamo svoje ventile, a nebuloze ne unosimo u svoj život niti u javnost.

Je li između vas i tri godine mlađeg brata Filipa, slikara i bubnjara, postojalo rivalstvo? – Nije bilo rivalstva, ali smo se znali bratski “pobiti”. Mislim da je među braćom normalno da se potuku, no najvažnije je da se danas izvrsno slažemo.

Jeste li strog profesor svojim studentima? – Ne vjerujem u popuštanje, već u kvalitetu. Sa studentima ću se uvijek zafrkavati, ali očekujem rezultate.

U slobodno vrijeme se bavite skokovima s padobranom: što vas je privuklo tom sportu? – Mnogi maštaju da lete kroz oblake, a ja sam to želio i ostvariti. I zaista je fenomenalno. Iza sebe imam 120 skokova i nikad se nisam ozlijedio.

Što mislite, dokad će vam trajati karijera? – Violina me čini sretnim i zadovoljnim, a prestat ću jedino ako osjetim da mi ona više oduzima nego daje.

Damir Leljak