Liječnik Chrisa Ree uhvatio se za glavu kad ga je 61-godišnji britanski glazbenik obavijestio da kreće na dvomjesečnu europsku turneju Santo Spirito, na kojoj će održati čak 43 koncerta, te 16. veljače nastupiti u Boćarskom domu u Zagrebu.
Njegovo zdravstveno stanje kritično je već 18 godina, otkako mu je dijagnosticiran rak gušterače. Tada je Chris Rea bio na vrhuncu slave, ploče su mu se prodavale u milijunskim nakladama, a publika je hrlila na stadionske koncerte kako bi uživala u hitovima kao što su “On the Beach”, “Looking for the Summer”, “Driving Home for Christmas” i “Road to Hell”. Nakon što mu je odstranjena gušterača, suočio se s brojnim drugim zdravstvenim tegobama, morao je na još desetak operacija, ali nikad nije odustao od glazbe i nastupa.
– Bolest me usredotočila na bitno. Tek tada sam shvatio da ja i moje potrebe nismo u središtu svijeta, te saznao tko su mi pravi prijatelji – kaže Chris Rea, koji je još preklani ustvrdio kako bi, da nije obolio, ostao samo jedan od sebičnih egomanijaka u svijetu slavnih.
Zašto ste, usprkos protivljenju liječnika, krenuli na europsku turneju? – Potkraj prošle godine nalazi su mi se ponovno pogoršali, ali nisu bili kritični, pa nisam želio otkazati turneju. Liječniku sam obećao da ću svaki dan uzimati preporučenu terapiju te redovito obavljati pretrage krvi i dostavljati mu nalaze.
Prate li vas na turneji supruga i kćeri? – Supruga Joan me prati na dijelu turneje, a bit će sa mnom i u Zagrebu. Obećao sam joj, naime, da ću joj pokazati grad u kojem sam prije tri godine toliko uživao. Naše kćeri, pak, imaju svoj život: 28-godišnja Josephine u Firenci predaje kiparstvo, dok 22-godišnja Julia u Škotskoj studira antropologiju i englesku književnost.
Po čemu pamtite prošli boravak u Zagrebu? – Oduševila me arhitektura Donjega grada, umjetničke galerije i muzeji koje sam posjetio, te fantastična kuhinja u restoranima u kojima sam objedovao. Osim toga, ne pamtim kad sam odsjeo u ugodnijem hotelu od zagrebačkog The Regent Esplanade.
Koliko dugo ste u braku? – Joan je moja srednjoškolska ljubav, upoznali smo se 1965. i na prvi pogled sam znao da je ona žena s kojom želim provesti život. Procjena je, čini se, bila točna, jer smo zajedno već gotovo pola stoljeća. Vjenčali smo se 1975., čim smo kupili svoj prvi zajednički stan. Potom su došle i kćeri te sve ostalo.
Kako ste se počeli baviti glazbom? – Prvu električnu gitaru, hofner solid, koju još imam, nabavio sam s 22 godine. No, tada mi nije bilo ni na kraj pameti da bih mogao postati glazbenik, nego sam je kupio kako bih pokušao odsvirati poneki blues standard u stilu Charlieja Pattona i drugih momaka iz Delte Mississippija. Kad sam prvi put čuo njegov glas, kao da me udarila munja, a prva pomisao bila mi je da taj čovjek pjeva točno o onome što i ja osjećam. To je bio moj prvi i najsnažniji glazbeni utjecaj. No, čim sam nabavio gitaru, više je nisam ispuštao iz ruku.
Što ste sve radili prije nego što ste postali glazbenik? – Radio sam u tvornici sladoleda moga oca, a neko vrijeme sam bio i pomoćni radnik na gradilištu – specijalnost su mi bili zidarski radovi i miješanje cementa.
Koji vam je omiljeni sladoled? – Od najranijeg djetinjstva obožavam sladoled od vanilije. Tada, doduše, i nije bilo velikog izbora kao danas. Znao bih ga i sam pripraviti, ali nekako za to nikad nemam vremena. Mnogo mi je jednostavnije kupiti ga u trgovini.
U čemu je tajna dobrog sladoleda? – U svježim sastojcima. Moj otac Camillo i stric Gaetano bili su vrhunski majstori, u tome je tajna njihova uspjeha: na poslovnom vrhuncu imali su tvornicu sladoleda i 21 slastičarnicu u Engleskoj.
Jeste li od oca naslijedili i strast prema brzini – motociklima, trkaćim automobilima te utrkama? – Da. Od malih nogu s ocem sam pratio motociklističke i automobilske utrke na televiziji. Iako je slika bila crno-bijela, sjećam se da mi je otac strastveno opisivao boju svakog pojedinog bolida, a s najvećim žarom onu Ferrarijevog. Rekao mi je da je crven kao krv, pa sam se razočarao kad sam ga prvi put vidio uživo, jer mi je bio više narančast nego crven. U svojoj glavi zamišljao sam ga mnogo tamnijim.
Kakav je osjećaj biti za upravljačem trkaćeg automobila? – Fantastičan. Ali mene ne privlače novi modeli nego oldtimeri poput Ferrari Dina 246 ili Fordovog Lotusa 6 iz 1955. To su moćne mašine, a morate biti vješt vozač da ih držite pod kontrolom.
Na naslovnicama vaših albuma u posljednje vrijeme nalaze se vaše slike: kad ste se primili kista? – U bolesti, kad ništa drugo nisam mogao raditi. Slikanje je sjajan hobi, jer vam u trenutku misli odvuče od svih ostalih stvari.
Kruno Petrinović
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....