Napisao Željko Slunjski Snimio Ivan Posavec
Prošli petak, nekoliko sati prije nego što je premijerna publika vidjela kako je koreograf Milko Šparemblek zamislio balet “Pjesme ljubavi i smrti” na pozornici zagrebačkog HNK, umjetnik koji je tu večer slavio 60. obljetnicu karijere, bio je vrlo opušten. Šalio se, s kolegama razgovarao o sasvim običnim stvarima, a na takvo ponašanje nismo naviknuti u naših kazališnih prvaka. – Dugo živim i dugo radim, ovo mi je 150. premijera, tako da je shvaćam samo kao završetak višemjesečnog rada. Inače sam vrlo miran čovjek, pogotovo u poslu u kojem nervoza nimalo ne pomaže. Za koreografiranje je potrebno strpljenje, radi se korak po korak, iz sekunde u sekundu, glava, pogled, ruka, noga… – polako objašnjava 78-godišnji Milko Šparemblek, koji je u HNK, kao baletan, zakoračio 1947., a šest godina poslije se kao plesačka zvijezda otisnuo u svijet. U Parizu je proživljavao svoje zvjezdane trenutke u plesu, a već 1955. počeo se baviti koreografijom. Pariz, Bruxelles, New York, Lisabon, Lyon… bile su neke od svjetskih postaja na njegovu plesačko-koreografskom putu. U Hrvatsku se vratio1975., kao zreo umjetnik s velikim iskustvom i bogatim koreografskim opusom.
Kasna ženidba
Naviknut na društvo lijepih žena, u HNK se zagledao u mlađahnu solisticu baleta, Spomenku Krunić, i nakon dugog hodanja, tek prije devetnaest godina odlučio se za prvi brak. Godinu kasnije rodio im se sin David Rene, danas učenik trećega razreda gimnazije, a prije osam godina i drugi sin, Daniel Ray. – Vrlo su različiti: mlađi je živahan, rado priča o školi, učiteljici, prijateljicama iz razreda, a zanima ga i ples. Stariji sin je povučeniji, manje govori, zanima ga računalo, sluša glazbu, voli povijest i zemljopis i pohađa autoškolu – govori Milko Šparemblek, koji je prvi put otac postao u šezdesetoj godini. Ranije i ne bih imao vremena za njih, niti strpljivosti za sve njihove priče. A katkad one traju satima… Šparemblekovi žive u stanu od 125 četvornih metara, u Klaićevoj ulici, blizu HNK. U tako velikom stanu svatko ima svoju sobu i mogućnost da se povuče u svoju intimu. Za odlaske na informacije u školu zadužena je Spomenka, koja obavijesti Milka o novostima, ali prema dečkima su – bez obzira na to što kažu njihovi profesori – vrlo blagi. – David Rene u gimnaziji pola predmeta sluša na francuskom, a pola na hrvatskom jeziku. Zadovoljan sam njegovim učenjem i ocjenama, kao i s mlađim, koji još uči glasovir i engleski – govori ponosni otac. Spomenka je velika pomoć svojemu suprugu i u koreografskom poslu. Tako mu je u pripremi baleta “Pjesme ljubavi i smrti”, na glazbu Gustava Mahlera, bila desna ruka. Za taj je posao i kvalificirana jer se dvije godine usavršavala kao baletna pedagoginja na Moskovskom akademskom koreografskom učilištu te predaje u Školi za klasični balet u Zagrebu. Nerijetko Spomenka i Milko – zbog pokusa u kazalištu, rada na školi ili suradnje s drugim kazalištima u nas i svijetu – po cijele dane izbivaju iz kuće, i u takvim situacijama “uskaču” Spomenkina sestra Mirjana sa svojim sinom Lukom, koji odvede Daniela Raya na satove glasovira, te brat Nebojša sa suprugom Nadom. Inače, Spomenka gaji “kult obiteljskih okupljanja”, to više što je Nebojša otac trojice sinova: Filipa, Kristijana i Marka, koji se vole družiti s bratićima Lukom, Davidom i Danijelom. A na obiteljskim druženjima se, zadovoljno govori Milko, odlično jede.
Naušnica kao zaštitni znak
Za razliku od nekih kolega koji su nakon prestanka plesanja dobrano popunili figuru, Milko Šparemblek imponira vitkošću, ali i gipkošću kojom mladim kolegama pokazuje pokrete i svoje koreografske zamisli. – U životu sam uvijek bio vrlo discipliniran. Danas odspavam svojih sedam, osam sati, ali nikad prije jedan u noći ne liježemo. I dečki imaju takav ritam, što ne mislim da je dobro, ali naviknuti su nas dočekivati nakon predstava i sudjelovati u razgovorima koji slijede. Unatoč visokoj dobi, redovito vježbam, svaki dan pedesetak minuta, da tijelo ne propadne. Tijelo je instrument i ako je u lošem stanju, takva će biti i koreografija. Kad razmišlja o prošlosti, Milku se teško opredijeliti koje mu je razdoblje karijere bilo najljepše. Da je o opernom pjevaču riječ, bez razmišljanja bi rekao – ono provedeno u njujorškom Metropolitanu. U najslavnijoj opernoj kući svijeta, naime, bio je direktor Baleta od 1971. do 1974. -To je ponajprije operna kuća, u kojoj balet postoji samo da bi intervenirao u operama, premda smo u zasebnom studiju izvodili i baletne predstave. Ondje pjevaju prvi pjevači svijeta i režiraju najbolji redatelji. Premda je New York bogat grad, plaće u MET-u nisu previsoke. Svatko zna da se nakon gostovanja u MET-u otvaraju vrata svijeta, ali i isplaćuju visoki honorari – govori Milko Šparemblek, kojem je taj angažman također pomogao u kasnijoj karijeri. Na poziv portugalske aristokratkinje, madame Perdigao, otputovao je u Lisabon i ondje, uz njezinu financijsku potporu, utemeljio Gulbenkian balet, koji je pod njegovim četverogodišnjim vodstvom postigao svjetsku slavu. Na najljepše dane karijere Milka Šparembleka podsjeća i naušnica koju godinama nosi na lijevom uhu. Stavio ju je još 1982., kao i svi drugi članovi sjajne ekipe baletnih umjetnika, koja je tada u Montrealu snimala “Čudesnog mandarina” Bele Bartoka.